Zatvorenih očiju  osluškujem tiho šaputanje. Šaputanje jedne druge stvarnosti, drugačijeg oblika i postojanja nego ovog našeg svakodnevnog.....

Ti si duh šumskog djeteta.  U tebi je noć puna straha. Ponekad ni svjetlo nije dovoljno jako da ga odagna.  Slušaš zavijanje vukova u daljini, i bojiš se da ne priđu bliže. Bojiš se jer neznaš da njihovo zavijanje doziva tebe. Žele te u svojoj blizini, u svom čoporu, jer ti si dio njih. No ti to neznaš, možda naslućuješ, no strah je jaći i ne želiš vidjeti, i od tuda neizvjesnost i sumnje. To glasanje prolazi ti kroz kosti, kroz svaku poru tvoje osobnosti.Često te toliko zbunjuje i odvlaći sa tvog željenog puta, zbog straha „da u grmu ne vreba vuk“. Ti mu se odupireš i još više se bojiš. Prigrli ga nježno kao majka svoje dijete, obasjaj ga svjetlom kao sunce koje obasjava zemlju, ljubi ga strasno kao ljubavnica ljubav svog života. Često zabranjenu, nedozvoljenu.  Učili su nas o grijehu, i pritom pričali o ljubavi i slobodi. Ljubav i sloboda a začinjena grijehom? ... ne, nejde mi to nekako zajedno, nešto je tu poremećeno.

 Zašto je tome tako? Dali zbog straha, zbog okova  prevara, neznanja i dogmi što ga stvori čovjek u nadi da zagospodari svijetom i dušama u njemu, a sve za svoj užitak i korist jer vidi da ne misliš, da ne želiš misliti. Ratovat ćeš, pobjeđivat, na kraju opet ćeš se prikloniti moćniku. Dozvolit ćeš da te vodi, voza i iskorištava. Žalosno ..još ćeš mu se i klanjati! ... Do kada čovječe?

Istina je mač sa dvije oštrice. Porezat ćeš se uvijek, ili na jednu ili na drugu. Pokušaj savladati vještinu i tajnu tog mača, nećeš se porezati, nećeš krvariti. Bit ćeš svoj, nepobjediv i sretan bez strahova i tlake. Možeš ti to ako hoćeš,  ... ali nećeš.

Bit će lakše! Bit će vjeruj! Život je pun malih ironija. U njemu svatko od nas igra svoju malu ulogu. Netko veliku, ali ti uglavnom od malih igrača načine roblje. A to nije potrebno, ni poželjno za sreću i ljubav nijedne duše. Jer nitko nije iznad nikog, svi jednako trebamo živjeti. Što učini taj prokleti strah od nas? Odrasli smo sa glumcima, tako i živimo. Glumimo svoj igrokaz , dramu, komediju. Zavisno tko je režiser, tko je glumac i u kojim okolnostima se igrokaz odvija.

Sa čime sam ja odrasla? Ne zanima vas to, i to je u redu. Ipak reći ću vam. Odrasla sam, kao i mnogi od vas, u prisustvu bogova šuma, vilinskih naroda, i čoporom vukova. Bogove su stavili u hramove, vilinski narod istrijerali sa svojih ognjišta, otjerali ih u zaborav, a vukove pripitomili, strpali u kaveze i torove. Možda neznate .... pripitomljeni vuk opasan je vuk.  Treba ga se čuvati, biti na oprezu. Dok slobodan vuk tvoj je prijatelj, štitit će te do zadnjeg izdisaja, do svoje smrti. On je istinski život.Ali ti ga se bojiš ... strah je taj koji ravna tobom. U svakom od nas spava vuk.

Noć je mračna i puna straha ... ni svjetlo nije dovoljno jako da odagna strah. Dali je to stvarno tako? Može li drugačije?

Može!!! ... Ipak to je osobn ikrokaz, odigran u skladu životnog scenarija.