Kad se ujutro dignete odmorni, mirni, pa prilikom ustajanja lupite nogom u krevet u toj mjeri da stvorite popriličnu ranu  na nozi, oderete kožu desetak cm. kao u filmu kad jaganjci utihnu, kako bi postupili „normalni“?

Rekli bi: Bože hvala ti za ovo! To je volja tvoja, prihvačam ju milosrdno!!

????

Jel baš tako?

Ili bi skinuli sve Bogove sa neba?

Ljudi smo pa priznajmo svako sebi kako bi postupili.Svaki postupak je ljudski i Bogom dan. Možete reći što pomislite, ali kako bi postupili vidjeli bi tek kad bi vam se to desilo.

Bila sam ljuta, no nisam psovala. Isprala sam krv, previla ranu i mirno uživala u jutarnjoj kavi – razmišljajući, možda i nesuvislo. Glavom su mi se rojile misli, jer morala sam izbaciti iz sebe ljutnju zbog blesavo zadobivene rane koja me je skrenula sa daljnjeg cilja.

Prosjećna sam osoba, nit previše obrazovana, nit previše lijepa, nit previše dobra, nit previše poduzetna, jedino što sam „mlada“ kao rosa u četiri sata po podne..heheheee. U svemu ovome moram si malo podilaziti, pa zar nam se ne govori stalno misli pozitivno. Ako to nije pozitivna misao, što je onada? Iluzija? Upravo tako. No čovjek je star onoliko koliko se osjeća. Ponekad mislim da imam 1000 godina kao Metuzalem. Ponekad mislim da sam nedoraslo derište kojem trebaju „dobre batine“ i klečanje na koruzi. Al ponekad, na žalost sve češće pitam se :Ljudi moji što je ovo? Što nas to „pere“? Što nas to sputava da postanemo i budemo „normalni“ i da živimo životom dostojnim čovjeka?

Što? Što to?

Mislim si: U prvom redu strah nametnut tisučljetnim glupostima  okovanim tradicijama ... Potom neodlučnost i opet strah da nešto promjenimo. Pa stege koje smo dobili tokom svog života, glupost i primitivizam. Sve je povezano jedno sa drugim. Životni uvjeti, i td. Itd. Popis je neograničen, nažalost negativan koliko god ga ljudi smatrali pozitivnim i od Boga danim. Naš Bog sa tim nema ništa. Vjerujem da i sam dođe u krizno stanje od naših gluposti. Vjerujem da ima bolja sretstva za smirenje nego mi. Jer nama servirju sumnjive lijekove kojima nas još više stave pod svoju kontrolu.

I kad smo svjesni tih stega, i kad ih se želimo osloboditi nemožemo jer smo vezani u krug zajednice i svih njenih prohtjeva i odredbi koje su nam perfidno, uz naš pristanak i pristanak naših predaka zbog slabosti i nerazmišljanja nametnute. Stavljeni smo u okove kojih se je nemoguče tek tako riješiti.

Kad nešto pokušate promjeniti onda ste izrod, buntovnik, čudovište koje nije Bogom dano.

Kad želite nešto promjeniti to je nemoguče, ili je moguče uz silne muke i sablazni.

Može li se voljeti sebe i biti bezdušna spram bližnjih, okoline i svega što se ljudima dešava. Što će mi takva ljubav prema meni ako vidim patnje i sve loše što se dešava ostatku svijeta. Možda sam luda i nisam sa ovoga svijeta? Ali takva sam i tu si nemogu pomoći.

Pa što smo onda to mi?

Ljudi!

Ok. Ljudi smo, pa uzmimo ljudsku stvarnost doslovno, Živimo ljudski tako kako živimo,jer očito to nam je dodjeljeno, dosuđeno.

Nisam od onih koji se slijepo pokoravaju tradiciji i nametnutom. Prihvačam što sam prisiljena prihvatiti, al ponekad ujutro kad ustanem upitam se: Dal da se umijem, il da se ubijem?

Uz voljenu kavu stabiliziram se i jasno gledam na život. Jasno, mirno, unosim pozitivni stav koji je moguč u odrađenim okolnostima. Ne očajavam, iako ponekad gunđam.

Znam da nisam usamljena u ovakvome košmaru. I pitam se : Ljudi moji što je to?

Ipak, ipak nije lako. Jer nisam od onih koji će poslušno skoćiti na svaki mig nadležnih. Puzati pred tradicijom. Širiti noge kad se kome prohtije i rađati po naruđbi zbog obiteljskog nasljeđa i ponosa produžetka loze. Slušati naredbe bilo čije. Jer tim svojim stavom ne kršim nikakav zakon kojim bih bilo koga ugrozila. Osim tradiciju. Ma j... mi se za nju. Nek ju podržava tko voli, želi. Ne zamjeram, al mene nek ostave na miru.Glupih zakona stvorenih po nećijem nahođenju prisiljena sam se pridržavati. Iako postoji zakon nepisani utisnut svima u gene koji je jasan i pravedan. No nitko, ili rijetko tko osječa taj zakon.

Sve što se govori i čini u ime Boga i njegove volje i odredbe - zapovjedi - laž je. Bog voli, on ne naređuje i ne određuje. Ne stvara zakone, dogme i prisile. Ne prdržava mržnje i ne dijeli ljude.

Mislim da Bog plače nad našim glupostima.

 No jedino je dobro u svemu ovome je što sam mlada.

I jesam. Broj godina nema veze sa nečijim stavom spram životu koji nas okružuje.Nije lako, nije. No čovjek sve izdrži, i ono ćemu se nikada nebi nadao.

Bože prosvijetli pamet  svome narodu!..