SIMBOLIZAM

I. (filozofija)

1) Upotrebna simbola.

U inicijacijskim organizacijama i ezoteričnim pokretima, simbolizam zatičemo na svim razinama, a izražen je kroz mnoštvo vidova, primjerice, u broju kušnji, u boji odjeće, u književnim vrstama, u obrednim kretnjama ili analogijskim slikama. Za razliku od svetih obreda, društveni obredi vrlo su loši nosioci simbola: to bi bilo kao da izjednačujemo folklorni ples ili ples družine prijatelja s plesom derviša obrtača koji je povezan s gibanjem planeta („Napjev što ga ti ljudi pjevaju uz pratnju santura jedan je od onih što govore o obrtanju nebeskog svoda": (Rumi, Mathnavi, IV, 733, prij. izd. Sindbad).

„Jedino ezoterični simbolizam korespondira samoj prirodi, geometričnoj strani prirode. Dakle, jedino je on uistinu univerzalan, i to zbog toga Što je on odraz apsoluta, a ne puka izmišljotina." (O.M. Aivanhov, S.D., sv. VIII, str. 210).

2) Prikazivanje putem simbola.

Ideje (pojmovi, proces, kvaliteti), zvukovi (prirodni, govorni, glazbeni) i predmeti (događaji, bića, stanja) prikazuju se njima prirodno korespondentnim duhovnim ili opažajnim predodžbama. Primjerice, u magiji se često pribjegava zvukovnom simbolizmu (onomatopejama, izražajnim riječima, alite-raciji): čarobnjak oponaša zvuk kiše da bi izazvao pljusak. Znakovi, Planete i Aspekti u astrologiji ne označuju se znanstvenim znakovima nego simbolima nazvanima „hijeroglifi" čiji crtež istodobno skriva i otkriva prirodu, odnose u njoj i njihovu mnogoznačnost.

3) Moć da se bude simbolom.

Svako biće, osim možda umjetno načinjenih predmeta ili nakaznih živih bića, zbog postojanja, prirodnih, analogijskih ili neanalogijskih korespondencija, može prikazivati, predstavljati veći ili manji broj drugih bića. i to na više ili manje postojan način.

R. Gućnon: „Simbolizam križa... Križ dakle, kao i svaki simbol, posjeduje višestruki smisao..." (S.C., str. 3, 53)

B. R. Guenon. S.C, (1931); R. Allendy, Lcsvmbolisme desmunbres, 1921, izd. Payot; F. Portal. Des couleurssymboliques, 1837, pon. izd. dc la Maisnie; O. Wirth, Le symbolisme astrologigue. izd. Dervy, 1964. (I. izd. 1937).

II. (povijest ideja)

1) Estetička škola.

Pokret u književnosti (1870. do 1900. g) i u likovnim umjet- 5 nostima (1886. do 1920. g) evropskog ishodišta, završio u de-kadentizmu. Naziv potječe od J. Morćasa (1886. g). Simboličko je pismo neprozirno, opskurno. Simbolističke teorije nazivamo Platonizmom (idu od osjetilnog ka Ideji), zakonom u-niverzalne analogije. Unutrašnji život, dubok i okultan, moguće je ponovno otkriti zahvaljujući tajnim korespondencijama između njega i slika svijeta. Razumljivo je stoga zašto su se mnogi simbolisti osjećali okultistima ili ezoteristima, ili obrnuto. Primjerice, spomenimo među piscima Ch. Morica (1889), Ćdouarda Schurea, Milosza, a među likovnim umjetnicima Odilona Redona, Gustavea Moreaua (zbog njihove ljubavi za detalje prije ih možemo svrstati u dekadentiste).

Opreka: naturali/am.

B. G. Michaud, Message poetique du symbolisme, 1949, izd. Nizet; E.U, sv. 15, str. 613-629; A. Mercier, Les sources isoteriques et oecultes de lapoisie symboliste, 1870-1914, sv. I, izd. Nizet. 1969.

2) Ezoterična hermeneutika.

Shvaćanje prema kojem se sve ili samo neke ljudske tvorevine, naročito tekovine kulture, ideje, pismo, govor, kretnje, umjetnički predmeti, moraju tumačiti na simboličan uzvišen način i metoda takvog tumačenja. Simbolizam u ovome značenju traga bilo za moralnim (Porfirije, apud Euzebije iz Ceza-reje), metafizičkim (Jamblih, Misterije Egipta), fizičkim (stoi-ci), bilo za alkemijskim (Burgravius, Achilleus Panophos, 1612), magičnim, astrološkim ili gnostičkim, kršćanskim smislom.

„Budući simbolično, ono se [egipatsko pismo] izražava sad pukim oponašanjem, sad, da rečemo, tropima ili je pak otvoreno alegorično i upotrebljava zagonetke... Samijac [Pitagora, sa Samosa*] savjetuje primjerice da „ne valja uza se držati lastavicu", što će reći, ne družiti se s pričljivim ljudima... Svijećnjak [u Hramu u Jeruzalemu] bijaše stavljen na južnoj stra- 351 ni oltara s mirisima: to pokazuje gibanje sedam svijetlećih pla- "•* neta što svoje obrtanje zaključuju na jugu..." (Klement Alek-sandrijski, Stromata. V, pogl. 5 i 6).

R. alegorija, doslovan smisao, tipologija.

3) Metafizička doktrina.

Shvaćanje prema kojem čovjek u svijetu spoznaje samo simbole, a ne zbilju. Duh nikada ne dopire do bitka nego samo do onoga čime je bitak predstavljen, i to zahvaljujući postojanju korespondencija najčešće analogijske vrste. Ukratko, S prirodne je pojave moguće spoznati samo kao simbole spiri-tualnih zbilja. Začetnik takve metafizike je Platon koji smatra da je osjetimo puka sjena umnoga (Država, VI, 509 d sq).

4) Antropološka teorija.

Pretpostavka svojstvena etnolozima i povjesničarima religije, a najsažetije ju je izrazio F. Creuzer (Symbolik und Mytho-logie der Alten Volker, 1810-1812): „... od iskona čovječanstva (postojao je)* osjećaj beskonačnosti i istodobno nemogućnosti da se nađu riječi kojima bi se taj osjećaj mogao izraziti. Odatle je, pod dvostrukim utjecajem (...) jezika i umjetnosti, potekao prvi spontani simbolizam da bi ga potom preuzela svećenička klasa, i upravo taj, sada reflektirani simbolizam čini temelj svake mitologije." (R. Bastide, Ethn. g, str. 1037).