MARAE
Polinezijska riječ.
Maorsko svetište u razdoblju od XV. do XIX. st. javne ili domaće namjene. Sastoji se od opločenog poda od uglačanog kamena, uvriježen je naročito na otocima Tahiti, Raitea i u Francuskoj Polineziji, služi za zazivanje predaka i bogova, za vjerske skupove i ceremonije.
Što je u tome ezoterično? Sve što se tiče marae je tabu, ime božanstva drži se u tajnosti, svećenici koriste arhaični jezik, u rovu iskopanom oko marae skrivaju se predmeti smatrani magičnima (drevni kultni predmeti, odrezana kosa, pupčane vrpce, okrajci nokata). Tu se održavaju svećenički skupovi, s tog se mjesta prenose mitovi i povijest roda, obred gradnje pokorava se simboličkim i astrološkim propisima itd.
„Marae su ukras zemlje. To su dvorci posvećeni bogovima." (napjev marae).
B. Mile Teuira Henrv (zapravo J. M. Orsmond, 11854. g), Tahiti aux temps anciens (1923), Musee de l'Homme. 1968, 671 str.
edin.kecanovic
bglavac
