MANIA
(manija)Grčka riječ: uavia. Točnije bi bilo reći „hijeromanija" (sveto ludilo) poput Klemenfa Aleksandrijskog.
Mania izvorno znači ludilo, mahnitost, manija u psihijatrijskom smislu (cf. Platon, Protagora, 323b. 351b).
Mania je zatim (Platon, Fedar, 244a-245b, 249b-250a, 265ab) „božanski zanos", bilo gatalački (u Apolona), misterij-ski (u Dioniza), umjetnički (u Muza) ili pak ljubavni (u Afrodite). J. Evola tome još dodaje „lucidnu anagogičnu opijenost (što vodi uznesenju: herojsko pijanstvo što bi ga se moglo podvesti pod znak Marsa" (Metafizika spola, str. 74).
,,A zanosa da imaju dve vrste, od kojih su jednom uzrok ljudske bolesti, a drugo je posledica božje izmene običnog stanja." (Platon, Fedar, 265a, cf. prij. M. Durić, BIGZ-Beograd, 1985).
Faze manije (cf. Ksenofont, Gozba, 1,10; Euripid, Bakanti-ce, 881, 886): a) gorgonina maska: lice u grču i podliveno krvlju, poremećaji disanja; b) uvijanje i grčevito trzanje udova, bjesomučni ples, neodmjerene kretnje; c) izljevi strasti, halucinacije, snoviđenja; d) malaksalost, utučenost.
B. C. Agrippa de Nettesheim, De la philosophie occulte, III (1533), prij. Editions traditionnelles.
16 Rječnik ezoterizma