JEZIK
„Prije svega, vrlo je važno razlikovati svete jezike od pukih liturgijskih jezika." (R. Gućnon, Zapažanja o ezoterizmu, str. 364).
Razlikujemo dakle:
- profani, narodni jezik: uređeni sustav zvučnih znakova, označitelja konvencionalnog porijekla. Npr: francuski, engleski, kantonski... jezik;
B. M. Cohen i A. Meillet. Les langues du monde (1924), C.N.R.S, 1952.
- sveti, hijeratski jezik: koji je sam po sebi, tj. svojim fonetskim, sintaktičkim, leksičkim i semantičkim sustavom nosilac religije ili ezoterizma i odraz hijeratske ideologije. Npr:
sanskrt (za Vedizam, između ostalog), hebrejski (za Judaizam), arapski (za Islam) itd.
B. L. Massignon, „L'arabe, langue liturgique de l'Islam", Opera Minom, sv. II, str. 543-546, Liban, 1963; G. Dossin, ,,Le sumerien, langue savante et religieuse", Bulletin de la classe de literature, Bnucelles, sv. XLIII, 1957; Enel, La langue sacrie (ćgyptienne), izd. G.P. Maisonneuve et Larose, 1968.
- tajni jezik: jezik Čija je svrha da pohrani bilo ezoterična (da
kle, neizreciva, simbolična, inicijacijska), bilo egzoterična
(tajne zanata, potajna djelatnost) učenja i podatke.
Michel Leiris u afričkim je tajnim jezicima pronašao slijedeća zajed
nička obilježja:
a) upotreba arhaičnih ih izrazito dijalektalnih oblika običnog jezika;
b) iskrivljavanje jezika zamjenjivanjem
mjesta slogova Ui glasova;
c) umetanje redundantnih glasova
ili sustavno iskrivljavanje samoglasnika;
d) ezoterična upotre
ba riječi običnog jezika, pribjegavanje stranom, više ili manje
izobličenom jeziku;
e) pojedini oblici glosolalije (Dictionnaire
des civilisations africaines, izd. F. Hazan, 1968, str. 396; M.
Leiris, La langue secrete des Dogon de Sanga [francuski Su
dan], 1948, izd. A. Maisonneuve, XXXII, 530 str).
- prirodni jezik, iskonski, adamski, prvobitni, sirski, primitiv
ni jezik, nazivan i „izgubljenim govorom" u Masonstvu: jezik
sastavljen od imenica što se spontano nameću ili dolaze čovje
ku izvana, izvan društvenog utjecaja. Takav jezik uključuje
ono što danas poznajemo kao imitativne riječi (onomatopeje poput „glu-glu", izražajne riječi poput „šuškati", intonacijske elemente poput ,,ž" i „r" u „žustro") ili lingvističke općosti (fo-neme, pravila, univerzalna značenja, npr. prisutnost nazalnog suglasnika u mnogim jezicima u riječima koje znače „majka"). Za razliku od ove, naturalističke postavke, revelacionisti smatraju da je prvobitni jezik Adamu dao Bog, odnosno da je on djelo „nadahnutih" (F. VVarrain). No što je to prirodni, prvobitni jezik? Temeljni pisani izvor o tome na Zapadu je još uvijek Knjiga Postanka (2, 19-20):
„Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku, i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u /.raku i životinjama u polju."
R. ime, jezik prirode, jezik ptica, knjiga svijeta, simbolika, Riječ.
B. Dante, De iiloquence, I, 6; J. Bohme, Mysterium Magnum, XXXV; J. (I. Hamann, Aesthetica in nuce (1762); Court de Gebelin, Le monde primitif (1772-1784).
magični, čarobni jezik: jezik s magijskim učinkom što izvire iz upotrebe prirodnog jezika ili iz korespondencije s jezikom prirode.
„Pismena i slova što ih Bog neprestano slaže u svetu Bibliju, također su u svoj svojoj jasnoći utisnuta u čudesne tvorevine neba i zemlje, u sve životinje. (...) Mi smo neka od tih slova posudili za naše magično pismo te su ona poslužila kao temelj za izradu novog jezika što nam omogućuje da u jednome izrazimo i objasnimo prirodu svih stvari." (Confessio Fraternitatis, 9 = Gorceix, str. 30).
B. M. Ghyka, Sortiliges du Verbe, izd. Galiimard, 1949; Poitique, II, 1972 (0 Bohmeu); N.S. Bergier, Les iliments primitifs des langues, 1837,344 str. (i-zuzetno hvaljena sa strane Fabre d'Oliveta).
edin.kecanovic
bglavac
