Nešto staro, nešto novo
Život je uistinu kotač, jednom si gore, da bi već u drugom trenutku bio dolje…
I tako redom, mijene života, ljudi i događaja se izmjenjuju kao slojevi nekog finog kolača i ostavljaju okus začuđenosti u ustima.
Nekada davno sam se pitala, zašto je to tako…
Danas se pitam: Što učim iz toga… Jer život je zapravo učenje, idemo sa levela na level kako bi to moj sin rekao.
Sve je to jedna igra, i kao što Petar jednom davno reče:
Stalna na tom svijetu samo mijena jest…
Mijena, opsjena i iluzija… Toliko borbe, toliko energije utrošene u malene svjetove koje uglavnom samo mi vidimo…
Koliko još života trebamo proživjeti da bi naučili voljeti?
Što je to zapravo LJUBAV?
Tko se ogleda u ogledalu očiju osobe preko puta nas? Da li ste se ikad zapitali: Koga to uistinu tražimo u nekom drugom?
Zašto se toliko trudimo popraviti ljude prekoputa sebe?
Odgovor je zapravo jednostavan: Ne vidimo se. Jer kada bi se uistinu vidjeli u ogledalu nečijih očiju, onda bi primjetili i taj netko ima oči i isti mali svijet iza njih. Vidjeli bi i puno više… Toplinu, bol, strah, nadu i čežnju…
Zanimljivo… I mi imamo takve osjećaje…
Ako ih pokušamo podijeliti i dopustiti da pogled otvori srce… možda otkrijemo i neke nove okuse.
Adela
bglavac
edin.kecanovic
