«Smiri se...ne drhti...nije ovo prvi put...Rashladi obraze...utišaj srce...»

Ponavljala sam ove riječi u sebi ...dok sam koračala tebi u ...susret.

 

A onda...ugledam tvoj osmjeh ...i tvoj pogled...u kojem uvijek pronađem sve odgovore,na sva ona pitanja što se u samoći i strepnji stvore...i svaki onaj drhtaj u meni... tada prestaje...

I ...kao i uvijek ... prvo ti dodirnem lice...pomilujem te pogledom...i tek onda ... prislonim svoje usne na tvoje...

I ... kao i uvijek ...tada započnu oni trenuci u kojima ni sama ne znam...uživam li više ... dok me ljubiš...ili dok ja ...tebe ljubim ...

Trenuci u kojima nestaje sve ... sve osim ... nas ...

Trenuci u kojima ... onaj prvi uzdah...ne mogu razdvojiti od...svih onih ostalih nadolazečih...

Ne mogu razaznazti ...gdje počinje prvi...gdje drugi...treči...i ...kao da se spajaju u ...jedan...koji traje...

 

                

 

I ...koliko samo sklada ima ...u tim tvojim dodirima...

Toliko sklada ...da u trenucima ostajem bez ...daha...a još dugo... nakon svih odsviranih tonova ...još dugo poslije ...poput harfe...treperim ...

Al  ... ti me i tada...privučeš sebi...i ...onako ... nježno...polako...još jednom dodirneš moje usne...

I baš u tom poljupcu...osjetim...kako nam je ... ovo podareno  vrijeme...polako isteklo...

I kako ...opet moram gledati ...tvoje korake...što moraju ...dalje ...

 

              

 

Zatvorim tada oči i ... utišam krik u sebi ...

Utišam krik ...i molim vrijeme da uspori ...

Da uspori...da ...barem ..još samo jedan trenutak...duže ...budeš tu...

Još samo jedan trenutak ... duže...prije nego osjetim ...nedostajanje...