Jeste li ikad promatrali rijeku…

Jeste li ikad vidjeli … kako li samo… savršeno teče…i kao da se …svojim komešanjem na površini…osmjehuje...

Kao da svakim šumom…govori svima…kako je lijepa…tečna…ali  i

nepredvidiva…baš kao i sam …život…

Nepredvidiva...i često puta…nemilosrdna…prema onima…što ne znaju…u kojem smjeru…teče…

Prema onima što bi htjeli…uzvodno…prema onima što bi htjeli…nekom svojom stazom…a najviše prema onima što …ne znaju …plivati…

Što su …uskočili u nju i pokušali  pronaći neki svoj put…ne znajući da je…teško …boriti se protiv  njene struje…

Teško je…usprotiviti se…toku …teško je promijeniti…život…

Ipak…neki od nas…neki od onih …hrabrih... su uspjeli u tome…

Snagom svojom…što su je imali u sebi…krenuli su …ususret rijeci…

Nisu dopustili da ih ona svojim komešanjem….nosi…baca …i udara od obalu,kamenje…kako i kad ona to prohtje…

Oni su rekli…Dosta!!!

Čvrsto su se uhvatili za…neku stijenu…za neko drvo…pokraj kojih je ta rijeka ….prolazila… i nisu joj dali da vlada s njima…

Ili su…na svom putu susreli nekog…tko im je pružio ruku…i…pokazao im …ljepotu…što oni sami, u svom protjecanju nisu uspjeli primijetiti…

E baš takve…rijeka najviše voli……

Njima je …rijeka…sada podarila…da zajedno s njom…kormilaru…

Da se zaustave ponegdje gdje požele…da zajedno sa slapom preskoče …ono oštro i grubo kamenje što …nenadano naiđe…i da se…zajedno s njom…uliju…u neko …more… u kojem će pronaći…mir…

A tako je teško …suprotstaviti  se tom toku…

Netko će reći…da se treba prepustiti …i pustiti da te odvede gdje god da ona …vodi…

Ali…kako…

Kako…kad ….sve to njeno protjecanje…svi ti udarci od obalu…i od ono oštro kamenje…počne…neizdrživo boljeti…

Kad ne teče …onako lijepo…skladno…kad…pjeni…i…stvara nepremostive…virove…

Kako kad ti …nikad  nije dala dovoljno vremena da se…zaustaviš…da udahneš…da pogledaš ljepotu pokraj koje …tečete …

Kako kad …stalno… komešanjem okupira… misli…

Kad …nemir postane svako...dobro jutro…i svaka…laku noć…

Teško je …prepustiti se takvom toku…a još teže suprotstaviti  se…jer…već odavno…od svih tih prevrtanja…udaraca i nemira…snage ostane…malo…

 

                    

 

I onda…sasvim nenadano…u tom protjecanju…naiđeš na neke …ruke…drugačije od svih ostalih…

Na ruke u kojima….isto tako nenadano i slučajno osjetiš…snagu…

Osjetiš kako ti nude…smirenje…i…neki sasvim drugi…tok…

Dodiruješ ih u prolazu…i…samo dok te …te ruke …drže…vidiš svu onu ljepotu…što to protjecanje…nudi…daje…

Osjetiš…kako ti sve moguće struje…ne mogu ništa…jer…one su ..tako snažne…tako…nježne…i jednostavno rečeno…one su tvoja…potpunost…

Poželiš…tada …ostati u njima…al…ruke tvoje…kao da su skliske…i slabe…

Slabe od branjenja …od prečestih prepreka…i skliske od…te puste vode…što te već godinama…nosi…tamo negdje. ..gdje te …slap za slapom…umara…i…svakim novim padom…sve više i više iscrpljuje…

I…pokušavaš što duže ostati u tim rukama…i ne želiš više…teći…bez njih…i samo onda ,kad te one dodiruju…kad te podignu iznad vode …znaš…i osjećaš…da te samo one vode u ono more…u kojem ti duša …miruje…

 

 

             

 

               

 

I …znaš…da … sada …sve što trebaš napraviti…je …osnažiti svoje ruke …i …čvrsto …onako s puno snage…uhvatiti te… nježne ruke…

Te nježne ruke…što znaju …za onaj …savršen raspored dodira i...što ti  nude ono…što kroz cijelo vrijeme svog protjecanja…tražiš…