Gledala sam svjetla velegrada…i u njima, kroz sramežljive suze…što sam ih skrivala od tuđih pogleda…u njima sam vidjela  sve naše…poljupce…

 

Gledala sam mjesta na kojima smo trebali …biti…i tiho…da ne čuje nitko…gušila svoj jecaj…zaustavljala onu bol u grlu…zaustavljala je ,da ne ide dalje…

 

Zaustavljala sam bol da ne dođe do srca…al…nisam uspjela…

Jer…trebala sam biti…tvoja…

 

Trebala sam te ljubiti pod tim milijunskim svjetlima…i u tvom zagrljaju gledati… kako se jedno po jedno gasi …

 

 

Kako se jedno po jedno sklanja pred suncem…prepuštajući mu da svojim zrakama nastavi milovati grad…tamo gdje su ona ,pred zoru stala...

 

Trebala sam…a ja sam samo …kriomice obrisala suze…da ih svjetla ne zasjaju na mom licu …da izbjegnem priču…priču kojoj mi se duša radovala…

 

A radovala se tvojim rukama…s kojima si mi …laganim …i nestrpljivim pokretima obećao  odmaknuti …i onaj najsitniji dio odjeće…onaj ..,što kažeš da voliš na meni …

 

Da…trebala sam…biti tvoja…al…vrijeme ovaj put, nije igralo za nas…

Odgurnulo nas je na dvije strane…pa se skrilo negdje, promatrajući …koliko mi uistinu …jako nedostaješ…

 

Skrilo se…kao da provjerava …koliko mi je svako ovo svjetlo …važno…i koliko mi je njihov sjaj …jak…

Skrilo se …jer  nije znalo da…čak ni sjena…moga tijela …što je odraz tog svjetla po zidu stvarao…da će i ona…bez tebe …ostati blijeda…

I …nije znalo da su.. .sva ova svjetla  nevažna…i da je sav njihov sjaj nedovoljno jak…

…bez tebe… …

 

 

…A trebala sam biti tvoja…kao nikad do sad…

…Trebala sam biti i …ostati tvoja…