Jutros sam ,kao i svaki dan kad iziđem iz kuće…prvo pogledala u Nebo…Zaustavila  sam korak…udahnula…i pomislila na …tebe…Bijeli ,sitni oblaci igrali su se kao da hvataju jedni druge i …ja sam u svakom od njih vidjela…ono nešto…što me spaja s tobom…Vidjela sam …život svoj .

Vidjela sam sebe…prije nego sam tebe srela…jer bila sam,baš kao što su i ovi oblaci iznad mene…razasuta.Bila sam posvuda pomalo…nikad na jednom mjestu…nikad…cijela,potpuna.I već pomalo naviknuta na sve to…nisam  ni slutila da će …jedan nenajavljeni …topli južni vjetar…tako nježno i polako…sve one oblačiće sakupiti u jedan…i da će …sve one, posvuda raštrkane komadiće ,tako lako sjediniti.Nisam ni slutila  da postoji netko kao što si …ti…jer…u tebi sam našla…sve.

Al…moja duša…nije bila iznenađena…Ona ,kao da je cijelo vrijeme  čekala …upravo taj  topli dodir vjetra…kao da je čekala…tebe …tvoju dušu … Ona je …znala ,da joj ti donosiš ,taj dugo očekivani …mir,jer tako lako si  izbrisao sve ono što je stvaralo nemir u meni…i ništa više nije bilo isto…Donio si mi…radost…i osmijeh na lice…Probudio si u meni ljubav …prije nego smo se uistinu…sreli…Brisao si moje suze…prije nego smo se dodirnuli…Slušao si svaku moju riječ…i…ono što je najvažnije…čuo si me…i …sad me čuješ …znam …I znam da znaš ,koliko u ovim trenucima želim biti tu…pored tebe…Znam da znaš, da bi i vrijeme zaustavila…samo da te sada zagrlim …jer…ti si ga,kad je meni bilo najpotrebnije ,zaustavio …za mene…

I pitam se…ako,već nemam snage da zaustavim vrijeme,jer i moja krila su ovih dana teška…možda ako  sjednem na ove oblake ,možda me jedan od njih dovede  k tebi… jer ,želim ti iz grudi uzeti ,barem dio onog što ti krade osmjeh…Želim da podijelimo tog lopova, i stisnuti jedno uz drugo ,dočekamo …novi dan…