Nije ovaj dan započeo onako…kao kad znam ,da me samo nekoliko trenutaka dijeli od tebe….

Onako …kad se srce i…duša…osmjehuju jedno drugome…unutar cijelog mog bića……

I …jutros, nisam čula …pjev onih malih ptičica…što veselo pozdravljaju zoru…

Nisam ih čula ...i ne znam …da li zbog preglasne buke u mojim mislima…ili…zbog  praznine…koju osjećam …u ovim danima bez tebe…

Nisam čula ni srce svoje …da kuca…

I kao da je…sve utihnulo…

Sve… osim žamora i nekih sasvim nerazumnih i ispremještanih riječi…što su …kao u nekoj žurbi…jurile mojim mislima…

Al…ni njih nisam uspjela razumjeti…

Nisam ih uspjela čuti…jer…mnogo riječi izgovorenih u isti tren…stvaraju samo…onaj…nerazumni i…nesnošljiv žamor…

Gdje si …da me umiriš…

Gdje si sad…da mi svojim glasom…utišaš…misli…da mi doneseš  mir…i onaj osjećaj … da je…sve tako jednostavno…

A  jednostavno je …samo kad si tu…kad te gledam…slušam…dodirujem…

Nije ovaj dan započeo onako …kao kad znam,da ću sutra…ljubiti tvoju kosu…

Onako …kao kad znam da ćeš poljupcima reći …koliko me trebaš…i koliko ti je nedostajao…onaj vrisak moga tijela…moje kože…

Vrisak što ga …čuju …samo tvoje ruke…i tvoje usne…ono kad ,između njih i moga tijela,moje kože… nema  prostora  za…zrak…

A ja …dišem …dišem…upijajući…miris tebe…

Nije ovaj dan započeo onako…kako je srce moje htjelo…

Započeo je…suzom…na jastuku i…s pitanjem…

Pitanjem…zašto???

Zašto mi je Nebo dozvolilo da te tako zavolim…a nije mi dalo da …jutrom …imam … tvoje ruke …oko sebe…

Zašto???