S vrhom svoga prsta ,upisao si nježnost,preko sredine mojih leđa….i zatim se istim putem vratio…da ponoviš ispisanu…liniju…

U tom dodiru…u dodiru tvoje ruke…toliko je toga rečeno…mom tijelu….

Toliko toga da…ni jedna tuđa riječ više ne stane…ni jedna druga više…nije potrebna…

Al…strah me je…

Strah me je …da sam možda…premalo u tvojoj blizini …premalo da budem …dovoljna podloga  tvojim rukama…

No…taj strah,što se javlja u meni……nestane…kad god sam pored tebe…

Nestane…kad,pokretima svojih ruku…  kreneš pisati  slova po mojim grudima…

Tada znam,da tvoje ruke …pripadaju meni…

Tada znam ,da na tvojim usnama,nema okusa …kojeg ne bi htjela naći ….

Znam da si moj…i da svoju nježnost poklanjaš…mojoj duši…

Hvala ti na…nježnosti…

Hvala ti za ovaj osjećaj,što ga tvoje ruke stvaraju,unutar mojih grudi…

Jer…upravo zbog tog osjećaja….nastaju ove riječi…al ipak…kao da mi uvijek nedostaje ona prava …riječ..

Kao da su nedovoljna sva ova slova…

Nedostaje mi ona riječ da…opišem ,sve ovo što nosim sa sobom…što nosim gdje god da krenem…

Nedostaje mi ona prava riječ…da opišem koliko te ima …u meni…

Da opišem…tebe…u sebi…