Tako blizu si mi bio…tako…daleko si…ostao…
Tako daleko da te sad …ne mogu dodirnuti…
Ne mogu ti ni… misli poslati,jer…one su ,već odavno kod tebe…
Ne mogu ni usnama, pomilovati tvoje…tijelo…
A ipak te …mogu osjetiti…i osjećam te…osjećam svaki dio tebe…u sebi…
Osjećam tvoje ruke…kao da … još uvijek plešu po mom tijelu…
Al…pomalo me umor savladava…umor od…ove stvarnosti…
Od stvarnosti …u kojoj te ,tako malo imam…
…a tako puno te …želim…
Umorna sam…
Umorna sam od svih ovih prepreka ,što nam odavno ne daju …da budemo…mi…
Umorna sam …
Umorna sam od…nekih ,navodno ,slučajnih riječi…
Riječi ,što ih izgovaraju oni…što ne znaju…oni što ne žele znati…da ljubav ,ne bira…
Pa mi tim istim riječima,ucrtavaju liniju po kojoj bi…trebala hodati...disati…pričati…živjeti…voljeti…
A ja ne mogu …ni korak više…po toj liniji…
Ne mogu…osjećam da tonem…
A …želja što raste u meni…želja da se ,odmorim na tvojim rukama…jača je od …svih riječi…
Želja me guši…pa ne mogu lijepo posložiti ove riječi što ih pišem …
Ne mogu posložiti …onako lijepo… još jednu pjesmu…za …tebe…
Pjesmu…s kojom bi svima rekla…da mi samo s tobom,koraci nisu teški…
Da….samo s tobom …u grudima imam prostora…za udah…
Da …samo tebi …moje usne ,vole pričati…svašta…
Al ,jednom ću naći te izgubljene riječi…
Jednom ću napisati pjesmu…s kojom ću reći cijelom svijetu…da baš TEBE želim…
I da baš pored TEBE…želim svoja jutra…i …svoje noći…
Jednom ću svima reći…da baš TEBE…volim….
irida
bglavac
