Ako se sretnemo pod mjesečinom nekog grada...hoćeš li me poznati?

   Ako se sretnemo nakon toliko vremena...hoćeš li me zagrliti bez riječi ili ćeš samo ostati stajati,rukama priljubljenim uz svoje tijelo?

   Ako se sretnemo...hoćeš li me poljubiti ,onako kako smo se uvijek ljubili  ili ćeš se zaustaviti blizu mojih usana?

   I u vrtlogu ovih pitanja,odjednom shvatih da ustvari sve ovo pitam samu sebe...

   Pitam...jer.. u meni je lava osjećaja...U meni je ljubav za tebe ...U meni je strah od same sebe...

   A želim tvoje ruke...Želim šapat onih riječi zbog kojih se osjećam žena,zbog kojih se osjećam ...voljena.

   Ako se sretnemo ...hoćeš li mi oprostiti ,ako strah od onog sutra pobjedi moje želje?Hoćeš li?

   Hoćeš li se kao i ja samo prepustiti tom trenutku ,ostaviti ono jućer..ostaviti ono sutra...Hoćeš li me samo priviti uz sebe i zajedno sa mnom čekati odgovor na ova pitanja?

   Čekati odgovor uz zvuk naše ljubavi,naše čežnje i ...naših snova...

   Ako se sretnemo pod mjesečinom nekog grada,hoćeš li me samo priviti uz sebe ...priviti onako kako samo ti znaš...

   Hoćeš li?