|
»DIVLJI ČOVJEK« MEĐU ZVONČARIMA CHARLES FRÉGER, PRIZNATI FRANCUSKI FOTOGRAF U PROJEKT »WILDER MANN« UVRSTIO GROBNIČANE, HALUBAJCE I BREŽANE | |
|
Paganski običaji nose ono divlje u čovjeku | |
| Ovo su totalno poganski rituali! Činjenica da je religija preuzela kontrolu nad njima je opet jedna druga priča. Korijen ovog poganstva religija stalno pokušava poremetiti kako bi ga mogla kontrolirati, ali smisao poganskih običaja je izraziti ono divlje u čovjeku. To se ne može kontrolirati. Mora postojati razlog zašto su neke grupe međusobno su udaljene više od 4.000 kilometara tako slične Marino MALJAVAC, Snimio Marin ANIČIĆ | |
 Charles Fréger, francuski fotograf svjetskoga glasa, koji upravo završava svoj novi projekt »Wilder Mann«, ovih je dana fotografirao Grobničke dondolaše te Halubajske i Brežanske zvončare. Svjetski fotografski putnik koji je u proteklih godinu dana automobilom prešao put od 27.000 kilometara kako bi svojim objektivom uslikao pripadnike skupina iz 18 europskih zemalja koje još uvijek njeguju ostatke drevnih poganskih običaja, u naše je krajeve stigao preko matuljske Turističke zajednice, a iduće godine za vrijeme karnevala u Rijeci planira predstaviti rezultate svoga projekta. Tridesetpetogodišnji Fréger, čiji opus karakterizira izrada portreta pojedinaca – pripadnika raznih uniformiranih skupina, poput Kraljičine garde u Londonu, sumo boraca, nogometaša, te koji je radio i kao modni fotograf (između ostalih slikao je i Carlu Bruni), kao svoj moto u radu ističe umjetnički pristup upotpunjen krilaticom kako »jedna fotografija ponekad govori više od tisuću riječi«. – Naziv moga projekta je »Wilder Mann«, što je lik iz njemačke mitologije, a radi se o nekome tko u obredu postaje životinjom, pa sam odlučio po cijeloj Europi pronaći grupe čiji članovi imaju veze s tom preobrazbom. To su u osnovi poganski običaji. Zanimljiva je ta preobrazba kada se netko obuče kao medvjed te vjeruje da je doista medvjed, a ne čovjek. Projekt sam počeo raditi u Austriji gdje sam slikao Krampuse, zatim sam otišao Mađarsku, te potom u Sloveniju, Makedoniju, Bugarsku, Grčku, Češku, Slovačku, Poljsku, Njemačku, Španjolsku i Portugal. Sada sam u Hrvatskoj, a zatim idem još u sjevernu Italiju, Rumunjsku, Finsku, te dio Francuske, ali u Francuskoj ću raditi vrlo kratko, zato jer kod nas ta tradicija više gotovo da ne postoji, izumrla je. Ljudi i rituali Možete li reći nešto o vašoj metodologiji, kako snimate fotografije? Pomalo je neobično to što skupine ljudi ne snimate u pokretu, dok vrše svoje rituale, već izolirano. – Moj rad je poznat po svom tipološkom aspektu, što bi značilo da sve grupe fotografiram na isti način. Ako govorimo o metodologiji moje fotografije, može se reći da radim sa flešom, fokusiram se na portrete, na nešto što je uvijek frontalno, i onda ako radite na takav način možete odmah usporediti jednu grupu s drugom. Ne radim reportažu, već radim samo portrete. Znači fokusirate se prije svega na slike, na izgled ljudi na fotografijama? – Da, točno. I onda, korak po korak, skupljam sve te portrete kako bih napravio izložbu i knjigu na nekoliko jezika, gdje će se moći to vidjeti. Moja ideja je da prođem osamnaest europskih zemalja u kojima ću fotografirati ukupno četrdeset grupa i to će biti prva knjiga u kojoj ću na jednom mjestu po prvi put okupiti te grupe zajedno. Neke grupe koje sam posjetio znaju za neke druge koje njeguju slične običaje, ali generalno znaju jako malo o ljudima koji prakticiraju slične rituale. Ja ih ne mogu obići sve, jer ih ima na stotine, ali moja vizija je okupiti njih četrdeset u knjizi kako bi se njihovi običaji mogli usporediti. Jedna od stvari koja me najviše privukla ovom projektu su sličnosti među pojedinim grupama, elementi koji se ponavljaju. Naprimjer, maska medvjeda je vrlo česta, ne javlja se uvijek, ali kod jako velikog broja grupa. Također, kod svih grupa prisutno je životinjsko krzno, rogovi, a »oprema« je uglavnom učvršćena vegetacijom – granama ili travom. Jedan od najprisutnijih rekvizita je drvena maska, a ponekad to može biti i lubanja, kao primjerice u Španjolskoj ili na Sardiniji. Postoji jako puno specifičnosti unutar svake grupe, ali i jako puno zajedničkih stvari koje svaka grupa ima, a razvili su ih neovisno. »Muška« priča Koliko pažnje posvećujete ritualima, značenju običaja? Neki od naših zvončara primjerice vole reći kako »zvončar nije maneken«, da ga se ne može odvojiti od samog rituala. – Vodim računa i o tome, interesira me to, ali na jedan drukčiji, vizualan način. Prvenstveno me zanima izgled pojedinaca i što taj izgled izražava i poručuje. Surađujem s muzejima, skupljam informacije o karnevalu i njegovim običajima u pojedinim krajevima, želim znati što pojedine stvari reprezentiraju. Rituali su obično vrlo slični, odnosno njihovo značenje je od zemlje do zemlje ili od grupe do grupe slično, a mene prvenstveno zanima manifestacija tih običaja kroz ono vizualno. Kako percipirate te sličnosti? – Pa vidite, na primjer zvončari su odjeveni u životinjsko krzno i imaju zvono otraga. To sve ima svoje značenje, puno govori. Također, samo muškarac može biti zvončar, tako da radi se o jedn
Zbog čega je to tako? Mislite li da se radi o nečemu što je prirođeno čovjeku, njegovom biću, otkud dolazi ta sličnost? – Mislim da to dolazi duboko iznutra, kao jedan način da izrazite svoje najdublje strahove, ili zbog povezanosti s razumijevanjem prirode i njezinih ciklusa, kao što je kraj zime i početak proljeća. Smrt... Vrlo često se smrt povezuje sa zimom, ali naravno i ponovnim rađanjem. Kao da umrete i onda se ponovo rodite. Takve priče. Znači, riječ je o pomalo poganskim običajima? – O, ne! Nije riječ o »pomalo« poganskim običajima, ovo su totalno poganski rituali! Činjenica da je religija preuzela kontrolu nad njima je opet jedna druga priča. Korijen ovog poganstva religija stalno pokušava poremetiti kako bi ga mogla kontrolirati, ali smisao poganskih običaja je izraziti ono divlje u čovjeku. To se ne može kontrolirati. Krampus za sv. Nikolu
Preuzeto iz Novog Lista
-------------- lp, boro
|
bglavac
irida
