Boli me zvuk neba dok mu Sunce otvara tamna vrata, boli me sjećanje rastanka. Sjeverna strana mog srca uspostavila je potez zaleđivanja. Južna strana gori u vatri. Ne mogu protumačiti te simbole što su poput bisera prosuti pred mene. Ne mogu vidjeti svoju sjenu, ne mogu vidjeti onaj početak, koji me uvijek vraća – meni samoj. Nekako se izgubih, u tom vremenu, u tom čudnom životu. Možda bih trebala pozvati svog anđela, ali mislim da me i on zaboravio. Prolazi vrijeme u čekanju, raspravama o muškim principima i ženskoj pasivnosti. Obuzima me san i magla, ne čujem pjev ptica ranom zorom, ne mirišim jutarnji zrak. Oči su slijepe. Zelene i slijepe. Bliži se smiraj dana, ali ja sve dublje i dublje tonem u ništavilo, koje tako boli. U moj potonuli svijet ne mogu doći, jer sam zaboravila gdje mi je ključ tih tajnih vrata. Osjećam nemir jer ostajem pred tim vratima, a brezove šume i dalje dozivaju moju dušu što neprilagođena lebdi između mene i neba.