Pijesak vremena polako istječe, odnosi ovo bijelo jutro hladnog pogleda i dodira. Kao u pustinji života, jedna palma pruža sjenu i kao pjesma oblikuje moj dan, u koji sam zakoračila snenog pogleda i poluspuštenih trepavica. Usne griju promrzle ruke, a oko mene magla vlastitog daha obavija kao veo pogled što odlazi tebi. U mislima dodirujem to vječno plavo nebo tvojih očiju, dok ti mirno spavaš i sanjaš neke svoje snove gdje sam možda i ja zalutala. U mislima tisuću pitanja. Odgovora nema. Zapalila se vatra s mjerom i bez mjere i ne gasi se, ali tamo na obali sjevernih mora oblaci su se zbližili više nego mi. Ponekad osjetim da zadrhtiš pod mojim prstima. Ponekad. Još uvijek moje ime leluja na tvojim usnama, a pod trepavicama čekaju zelene oči da bi uronile u taj bezdan. Noćima sam razmišljala i izmišljala sama za sebe scene, pokrete, nastupe i, vjeruj mi, ništa nisam smislila. Neka u novom danu sve potekne i protekne onako kako bi valovi crtali na pješčanoj obali skladne apstrakcije. Dočekat ću rađanje te dvije zvijezde.