Sama sam..obasjana još neispunjenim Mjesecom. Ta kristalno jasna pojava, kao zlatni broš zakačen za život, vodi me u dubinu beskraja gdje se ispod vode teško diše...Iz dubine podsvijesti Mjesec baca dugu sjenu i otvara vrata između dva polusvijeta... sama sam... još moja zvijezda nije dogorjela... Vidim anđela, kao gost je ušao u život...tama je zauzela svoje mjesto u kutu sobe i čeka... Na oltaru noći opet razvezujem dušu, prostirem je po bijelom monitoru... San je poljubio usne i utonuo... tama strpljivo čeka... prohladna noć miluje oči, a ispod poluspuštenih trepavica odletjele su bijele ptice...Gost sam u svom vremenu... iz daleka sam došla, daleko i odlazim... iznad oblaka u noći zvijezde me gledaju očima mačke... oduvijek znam priču o nama... drhti mi srce od tamnog sjećanja... zadrhtala sam za istinom u sebi... u vodi ne ostavljam trag... istina polako stiže i čeka, kao što tama strpljivo čeka u kutu sobe i šuti. Duša šapće priče o nebu, duša razvlači maštu i zaboravljam stvarnost što se pokreće oko Sunca... zaboravljam sve što ne liči na tebe...razdvojit ću se u četiri pravca, iz stare knjige uzeti uzorak tajne, zakoračiti u San i nestati...a ti, zvijezdo moja, gori gori tamnim nebom... rasvijetli me, jer Ljubav je došla i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti... gori, gori zvijezdo moja, iz tišine uroni u moje tijelo i umiri srce... umiri to malo srce što se tako dugo održalo na ovom globusu gdje zauzima svoje mjesto... Svatko od nas zauzima svoje mjesto na ovom globusu... kad oslobodim to mjesto, zvijezdo moja mala, doći će netko drugi i za tu dušu ćeš sjati, bit ćeš njena luč i nikad me nećeš zvati,  jer kao što ti, mala zvijezdo, goriš za mene, tako ću i ja jednog dana gorjeti za

neku drugu dušu, gorjeti i sjati...