pišu: Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač i Jadranka Varga

 

 

 

POVIJESNI ROMANI MARIJE JURIĆ ZAGORKE

piše: Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

 

Marija Jurić Zagorka je pisala povijesne romane u svezi sa povijesnim životom hrvatskog naroda i tu je data jedna slika našeg narodnog života na način, da su cenrtalne sudbine, koje njeni romani prikazuju, društveno i ljudski duboko povezani sa sudbinom cjelokupnog hrvatskog naroda pa se odatle može reći kako je nastalo djelo sadržajno pomjeranje u pravcu klasičnog povijesnog romana, a to se najbolje vidi u povezanosti tematike sa kardinalnim povijesnim događajima i prevratima gdje se na jedan osebujan način očituje izuzetan autoričin smisao za povijest i doživljavanje povijesti koja po svom konkretnom i živom razumijevanju povijesti približava čitatelju stvarni narodni život epoha.

Tako je za nju povijest na jedan primaran i neposredan način prije svega sudbina hrvatskog naroda. Svjesno izražavanje jedne takve narodne sudbine u velikim povijesnim likovima i ukazivanje na povezanost tih sudbina sa problemima današnjice kod Marije Jurić Zagorke organski izrasta tek iz konkretno zahvaćenog života naroda u nekom njegovom određenom povijesnom periodu.

Ona, dakle, piše polazeći od doživljaja samog naroda, od duše naroda i samo za narod, prema tome, ovdje odjekuje glas samog narodnog života, a ne samo piščev odnos prema problemima narodnog života, a to je moguće tek nakon ozbiljnog i temeljitog raščišćavanja povijesne, ideološke i umjetničke vrste i u tome je jedna fundamentalna razlika u odnosu na naše suvremene pisce koji doduše pišu za narod i o narodnim sudbinama, ali da sam narod u njihovim romanima igra drugorazrednu ulogu pa je onda samo objekt  za umjetničku demonstraciju humanističkih ideala koji je istina u uskoj vezi sa važnim problemima narodnog života, ali sa gledišta umjetnosti predstavljaju samo kulisu za neku glavnu radnju koja se odigrava na nekoj drugoj ravni koja nema neposredne veze sa narodnim životom.

Što je, dakle, toliko važno za ovaj povijesni roman? Važno je to, da se prikazuju takve individualne sudbine u kojima se životni problemi epohe odražavaju neposredno, a u isto vrijeme tipično pa to znači, da su najpresudniji momenti životni odnosi prema povijesnim događajima, jer narod doživljava povijest neposredno.

Povijest je njegov polet i njegov pad, lanac njegovih radosti i kobnih patnji. Ako autor romana uspije pronaći takve ljude i sudbine u kojima se neposredno pojavljuju važni društeni i ljudski sadržaji, problemi, tendencije, strujanja jedne epohe, onda ona ili on može prikazati povijest na temelju samog narodnog života, avelike povijesne figure koje su prikazane kod klasika, na primjer, imaju u radnji funkciju, da te probleme i struje, koje smo prethodno osjetili i doživjeli, sažmu i pjesnički uopće na jednom višem stupnju povijesne tipičnosti.

Time pisac izbjegava ograničenje na golu neposrednost narodnog života, na jednostavnu spontanost narodnih pokreta i zato veliki povijesni likovi moraju u kompozicijskom pogledu biti samo sporedne figure, ali su oni kao sporedne figure neophodni kako bi se upotpunila povijesna slika svijeta. Pri tome se sa stanovišta narodnog duha može za povijesni roman dogoditi to, da privatne sudbine, ma koliko da su ljudski psiholiški živo prikazane, ipak nemaju organske veze sa povijesnim problemima narodnog života, sa bitnim društveno-povijesnim sadržajima prikazanog perioda pa tako ostaju privatne sudbine na način, da je povijest svedena na prostu funkciju pozadine ili neke dekorativne kulise.

Povijesni romani Marije Jurić Zagorke nastali su u jednom burnom periodu hrvatske povijesti kada se budi nacionalna svijset i kada nacionalna misao postaje vlasništvo najširih slojeva naroda i hrvatski narod je tek kroz te dramatske događaje krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća doživio i usvojio nacionalna osjećanja, dakle, tek onda kada su osjetili Hrvatsku kao svoju zemlju, kao domovinu koju sami stvaraju.

Zato buđenje nacionalnog osjećaja, a time i osjećaja te razumijevanja za nacionalnu povijest nije nastao samo u Francuskoj ili Britaniji, na primjer. Postojao je također neobično jak nacionalni pokret kod Hrvata i jasno je, da je taj pokret sa Ilircima bio pravi masovni pokret koji je u široke narodne mase unio upravo smisao za povijest i doživljavanje povijesti.

Apel za nacionalnu nezavisnost i samosvojnost nužno je povezan sa ponovnim buđenjem nacionalne povijesti, sa sjećanjem na prošlost, na nekadašnju veličinu, ali i na momente nacionalne sramote bez obzira odvodili to u neke progresivne ili regresivne ideologije. Tako se u tom masovnom doživljavanju povijesti povezuju nacionalni elementi sa problemima društvenog prevrata, dok se istovremeno postaje svjestan povezanosti nacionalne povijesti s onom svjetskom.

Kod čitateljstva Zagorka je bila neobično popularna i možda joj zbog toga nisu bile sklone takve književne osobe kao što je na primjer Đalski koji je njena književna ostvarenja nazivao šund literaturom za kravarice, a zamjerke je pronalazio i u njenom novinarskom radu.

Literarna je kritika, dakle, nije naročito cijenila tako da ni Zagorka nije pohvalno mislila o svome radu. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijem tretiranju njene literature.

Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač

Adelaide, 8.3.2016.

 

 

KAKO SAM ZAVOLJELA ZAGORKINE ROMANE?

Prva Zagorkina knjiga koju sam pročitala bila je “Grička vještica”, imala sam 18 godina kad sam tog 3.5.1975. počela čitati “Gričku…” i nisam se zaustavila, dok nisam pročitala sve, svih 7 svezaka romana: “Tajna Krvavog mosta”, “Kontesa Nera, “Malleus maleficarum”, “Dvorska kamarila”, “Suparnica Marije Terezije” i “Buntovnik na prijestolju”.

Taj romantični povijesni serijal me toliko dotaknuo, da sam često znala posuđivati u knjižnici sve naslove i ponovo čitati, zamišljajući Sinišu i Neru u toj nemogućoj ljubavi koja je na kraju ipak završila sretno za njih dvoje, jer to nije bio samo povijesno-romantični serijal, već je sa elementima krimića, akcije, pustolovine i, naravno, romantično-ljubavnog odnosa glavnih likova.

Iako se nagađalo, da je prava “grička vještica” bila Barica Cindek, pekarica i piljarica sa Markovog trga, Zagorka je ipak taj lik darovala lijepoj mladoj plemkinji, kontesi Neri Keglevisz, unuci grofice Suzane Ratkay, a sve je temeljeno na sudskim spisima starog Zagreba kad se sudilo vješticama.

Ključni likovi romana su, uz Neru i Sinišu, otac Smole, notar Szale, sudac Krajačić, korumpiran i pokvaren gradski aparat koji je uzimao pravdu u svoje ruke, a u stvari su vješci ujedno i suci koji osuđuju nevine mlade žene, da bi ih kasnije iskorištavali u razuzdanim dekadentnim zabavama po tajnim dvorcima i plemenitaškim kućama u okolici Zagreba.

‘’Vrijeme radnje je ukomponirano u početak osamnaestog stoljeća, kada u Hrvatskoj dolazi do sukoba Hrvata sa Mađarima  pri kojemu se Marija TErezija priklanja Mađarima radi očuvanja postojećeg mira u monarhiji. Ovo razdoblje preslika je stanja u Hrvatskoj za vrijeme nastanka romana, dakle od1913.-1920. kada se Hrvatska nalazi u nezavidnom položaju za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata. Iz ove činjenice iščitavamo upravo političku obojenost spisateljičinih romana, među kojima je i Grička vještica.’’

izvor: Wikipedia:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Gri%C4%8Dka_vje%C5%A1tica

I tako se nižu razni likovi, advokati, notari, Isusovci, grofovi, plemići, purgeri, kastelani, španovi, raznorazni “vražji svijet” opijen razvratom i koruptivnom zavjesom ispod koje su se krili.

A u svemu tome – ono čisto, kao dragulj što sija, je ljubav neustrašivog kapetana Trenkovih pandura, Siniše Vojkffy i mlade kontese pepeljaste kose, Nere Keglevisz, čiji je opis susreta u tamnoj šumi najviše djelovao na mene, a i kasniji njihovi susreti gdje se već osjećala ljubav u zraku, ali je ni jedno od njih dvoje nije htjelo priznati jedno drugome, upadajući u razne događaje i susrećući se u situacijama kad su, zapravo, shvatili da se vole.

Fabula ovog serijala je toliko kompleksna, da se čitatelj jednostavno prilijepi uz slova i čita tekst kao da gleda jedan najnapetiji film ulazeći u tajni svijet Zagorkinih junaka, prolazeći kroz tajne prolaze, mračne šume, tajanstvene dvorce, čudne likove koji se prikazuju onakvi kakvima nisu, presvučenog cara u građanina, a mašta juri zajedno sa perom ove briljantne književnice.

Sljedeći roman kojeg sam isto tako napeto čitala je Zagorkin posljednji roman, “Jadranka”, smješten u doba Bachovog apsolutizma, opisujući ljubav hrabre mlade Hrvatice Jadranke Marušić i Vjerana Keglevića, potomka plemićke loze, koji u sebi sadrži elemente špijunsko-kriminalističkog romana, naravno, opet uz povijesni štih romansirane ljubavi ovo dvoje glavnih junaka.

Nadalje, sljedeći Zagorkini romani koje sam čitala su: “Plameni inkvizitori”, “Kći Lotrščaka”, “Republikanci”, “Vitez slavonske ravni”.

Iako sam željela pročitati i ostale romane, prije svega “Gordanu” koja je izdana u 8 svezaka, nisam dalje ulazila u taj zavodnički Zagorkin svijet romantično-povijesnih romana, već sam prešla na SF literaturu koja me odnijela u sasvim druge svjetove putovanja kroz vrijeme, putovanja u Svemir i u čudne bajke na kojima sam i temeljila moju poeziju pisanu od 2003. godine nadalje.

Moram naglasiti, da sam zadivljena Zagorkinim književnim djelima iz razloga, jer su je optuživali kao “šund-novinarku” uskraćujući joj naziv “novinarka” i tada govoreći kako njene romane čitaju samo piljarice i neobrazovani ljudi.

Danas, toliko godina nakon izdanja Zagorkinih romana dokazuje se kvaliteta njenog spisateljskog djela, a ona je postala simbol grada Zagreba, Gornjeg grada, tajanstvenih zamkova u okolici Zagreba i po našem lijepom Zagorju, jer bi se ti napušteni dvorci mogli lijepo restaurirati i postali bi prava turistička atrakcija kad bi se uveli u povijesno-turističke kataloge, a posebno kada bi se snimila raskošna TV serija “Grička vještica” koja bi promovirala naš glavni grad i njegovu okolicu ovim povijesno-romantičnim književnim djelima.

Znam da je to za sada samo utopija, ali tijekom godina su se javljale takve ideje brzo padajući u zaborav, jer se nitko nije zainteresirao za nešto takvo, osim što pojedine duše i dalje čitaju i žive Zagorkine junake.

Bilo mi je zadovoljstvo ponovo se prisjetiti Zagorkinih romana i vratiti se u onaj svijet mladosti kad sam ležala u svojoj maloj sobi i kroz ta njena slova živjela u jednom drugom tajanstvenom svijetu.

Jadranka Varga, pjesnikinja,

Zagreb, 10.3.2016.

 

sve je predstavljeno na blogu, bogato ilustrirano pa se može vidjeti na donjem linku:

http://prokleta-od-daljina.blog.hr/2016/03/1632008630/povijesni-romani-marije-juric-zagorke.html