Neka baci kamen…

 

O Ivi Sanaderu svi znamo sve, o njemu su svi rekli što misle i što ne misle, od kumica na placu do predsjednika države.

I zbilja se tu nema što više dodati.

 Ostalo je samo da se na sudu dokaže je li to sve istina.

 

Međutim u cijeloj toj priči nedostaje jedno bitno pitanje – što nas to navodi da druge sudimo za njihove grijehe?

To pitanje nikada ne postavljamo, jer je odgovor opasan – vodi nas direktno do vlastitih grijeha, od kojih pokušavamo pobjeći upravo projekcijom na druge ljude.

Lakše je uprijeti prstom u drugoga - on je lopov.

Nevjerojatno kako nam u trenutku dok sudimo naš lopovluk izgleda kao mačji kašalj, i to prvo zato što za njega imamo opravdanje, jer iz „objektivnih“ razloga nismo vratili dug, nismo platili režije, izbjegavamo porez, na vrijeme ne plaćamo alimentaciju, dostavljače, zaposlenike, kršimo dogovore…

Drugo zato što možemo reći - što je moj neplaćeni račun u odnosu na pokradene milijune?

 

Suštinske razlike nema.

Svejedno je jeste li ukrali jednu kunu ili milijun kuna i svejedno je na koji ste način to izveli.

 

Broj nula nije kriterij standarda

 

Slažem se s Leonardom Orrom koji me naučio da su novac jedinice i nule, pri čemu Jedinica predstavlja Beskonačno Biće, Nula predstavlja Beskonačnu Inteligenciju a Papir predstavlja Beskonačnu Manifestaciju.

 

Jedinica je naš potencijal u kojem imamo sve što nam je potrebno da ostvarimo svoju zadaću.

Broj nula ovisi o vrsti zadaće.

 Nekome za zadaću treba više novaca i materijalnih dobara, a nekome manje.

Zato broj nula nije kriterij standarda i blagostanja, nego obavljena zadaća.

 

Stoga je svejedno koliko nula ukradete, jer krađom uvijek poričete Jedinicu - svoj potencijal i svoju stvaralačku moć.

Količina ukradenog novca ovisi o inteligenciji lopova i njegovom energetskom kapacitetu.

Žalosno je što najviše kradu najinteligentniji ljudi kojima je povjerena najvažnija zadaća – služiti narodu i stvoriti prosperitet društva.

To su sposobni ljudi (ministri, direktori, menadžeri) kojima su građani povjerili svoj novac da s njim upravljaju u interesu općeg dobra zajednice.

 

Problem je što mnogi zaborave svoju zadaću kad dođu na vlast.

 

Krađa uvijek ostaje krađa

 

Jedini legalan i etički način da ostvarimo prihod jest da druge ljude opskrbimo s idejama, robama i uslugama za koje su nam spremni platiti.

Krađa je kršenje tog etičkog principa, bilo da druge ne opskrbljujemo s proizvodom za koji smo uzeli novac, bilo da ne plaćamo robu koju konzumiramo.

Naravno da je krađa i kad stavimo čarapu na lice pa banemo u susjedov kokošinjac.

 

Zbog čega netko krade?

Isključivo zbog frustracije što nema dovoljno.

Metode su sve sofisticiranije, iako krađa uvijek ostaje krađa.

A zbog čega netko optužuje i sudi?

 Zbog iste frustracije, samo što je većini lakše biti sirotinja koja nema i koja optužuje druge, nego imati i biti nepošten.

 

Izgleda paradoksalno, ali u ego svijesti visina zarade i količina novca samo povećavaju osjećaj neimanja.

 Ljudi koji zarađuju 3.000 kuna i oni koji zarađuju 30.000 kuna imaju isti osjećaj neimaštine i jednako su uvjereni kako bi im hrpa love uklonila taj pakleni osjećaj.

 

Međutim što više imamo i posjedujemo, to nam sve više treba, jer je osjećaj frustracije nepodnošljiviji.

Pitamo se što će nekome tolike kuće, stanovi, jahte, automobili, umjetnine, računi u banci, odjela i nakit?

Pa ne trebaju mu, ali mu treba osjećaj da ima.

Nažalost taj osjećaj kratko traje, samo dok to ne postane njegovo vlasništvo, dok ne izađe iz trgovine.

Nakon toga su praznina i frustracija još veće.

To je suština potrošačkog mentaliteta i ovisnosti o materijalnim dobrima.

 

Okrivljavanje drugih stvara iluziju da smo pošteni

 

Činjenica jest da za novac možemo kupiti sva materijalna dobra ovoga svijeta.

Uostalom tome on i služi – da nas opskrbi s materijalnim vrijednostima koje su nam neophodne za rad i život.

Međutim njegova glavna zadaća je omogućiti ostvarenje duhovnih vrijednosti, kao što su kreativnost, zajedništvo, blagostanje i napredak.

Sva sreća da je novac i odličan učitelj koji ne dozvoljava da ga se trajno zloupotrebljava.

 

Okrivljavanje drugih stvara opasnu iluziju da smo pošteni i pravedni.

Vrijeme je da se suočimo s istinom da se na taj način borimo PROTIV nepoštenja, nepravde i svega što smo osudili, čime samo osnažujemo upravo ono što smo osudili.

Tako ego funkcionira, ono protiv čega se borimo, tome dajemo snagu i moć.

Okrivljavanjem se nismo odlučili ZA istinu.

 

Zato, neka prvi baci kamen tko je bez grijeha.

 

Istinu ćemo ostvariti razumijevanjem i oprostom.

To konkretno znači preuzeti odgovornost za svoje grijehe, to jest za svoja iskustva siromaštva i oskudice koja smo sami stvorili kako bismo naučili lekciju što nije stvaralački rad, blagostanje i napredak.

Tek tada ćemo moći napustiti ta iskustva i razumjeti druge ljude.

 Isplati se, a uostalom to nam je i jedina opcija ako ne želimo propasti.

Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)

Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.

Izvor: Monitor.hr