Gledajući tv naslonio sam glavu na dvostruki kaiš od roletne. Odjednom sam počeo da se dižem u vis i gledao sam sebe odozgo. Bio sam negdje u visini plafona i vidio sam svoje tijelo na podu, skupljeno i nepomično. Ubrzo sam se vratio u tijelo, ali sam onda osjetio jake trnce i bolove. Kad sam došao sebi, bilo mi je zanimljivo i pitao sam se:”Kako to da ja mogu vidjeti sebe - van tijela.”?

Sve me to kopkalo i radoznalost je nadjačala - ponovio sam to svjesno. Stavio sam glavu na kaiš, nekoliko puta sam provjerio hoću li pasti na pod kad se onesvijestim (jer sam znao, ako ostanem skroz na kaišu - zbogom). Namjestio sam glavu na kaiš i uskoro sam doživio isto - moje tijelo je bilo na podu, a ja sam sebe ponovo gledao odozgo. U tom je ušla moja mama i vidjela me kako ležim na podu. Samo je rekla:"Dijete, šta ti je"? Odmah sam se našao u tijelu i osjetio toliko jake bolove po tijelu, kao tisuće igala koje me probadaju, da nikada to više ne bih volio proći.

Poslije toga sam nekoliko puta napuštao tijelo, pa sam se prepao da je veza duše sa tijelom oslabila i da se jednom neću moći vratiti. Srećom, nakon nekoliko mjeseci, to mi se prestalo dešavati, ali je ostalo neizbrisivo iskustvo. Znam da se mnogi boje smrti, ali zaista nemaju razloga, jer mi živimo i dalje i bez tijela.

To iskustvo ispunjava me radošću i sada znam da poslije smrti tijela – ja i dalje živim.

To moje saznanje i moju radost – da sam duša i da sam besmrtan, još je pojačalo i sjećanje na dva prethodna života.

U jednom od tih života bio sam vojnik, dobro naoružan sa puškom duge cijevi. Zadatak mi je bio - prikupljanje svih vrsta pušaka na svijetu. Putovao sam sa jednom ženom, također je bila obučena kao vojnik. Putovali smo u vozilu potpuno identičnom manjem letećem tanjiru veličine taman za nas troje. Vozio je samo jedan pilot i sjećam se tih vožnji koje su bile kao vratolomije, jer smo se vozili kroz nekakve tunele,gore  -dole, pa na otvorenom, a često smo se vozili i naopako, odnosno - naglavačke.

Jedne prilike smo sletjeli u mjesto koje je, sjećam se, bilo uređeno kao muzej. Tu su bile razne vrste pušaka i sve su se vidjele na podu i bile su zaštićene providnim materijalom kao staklo. Čim smo ja i kolegica pokušali da probijemo tu providnu zaštitu i da uzmemo jednu od pušaka, stražar koji je bio tu i naoružan, pogodio me u lijevi dlan. Kako je lijevi dlan u tom momentu bio na nozi, metak je probio dlan i završio u mojoj nozi - u lijevoj butini.

Pripucao sam na tog stražara, a i moja kolegica. Tako ranjen, brzo i uz pomoć kolegice uskočio sam u vozilo i tako smo se spasili.

Zanimljivo je, da sad u ovom životu, kad sam se rodio, rodio sam se sa biljegom na sred lijeve nadlanice i sa biljegom (madežom) na butini i to baš na mjestu gdje sam pogođen. Madež na butini je bio veličine metalnih 5 KM, a na nadlanici nešto manji i oba su tamnije boje. Vremenom su ti madeži izblijedili, ali se još naziru.

Eto tako, smrt je nekome strašna, ali ne boj te se – duša je vječna.

Jedino je problem prežaliti prijašnji život i naviknuti se na novi.

Lijep pozdrav svim članovima Magicus :

L.P.