Smrt nije samo kraj, već mračni most preko rijeke zaborava, gdje vode huče poput izgubljenih glasova. Dolazi tiho, kao list što se odvaja od grane, ali sada s prizvukom nečeg intimnog, nečeg što ne smijemo izgovoriti naglas. U njezinom šapatu ima nečega nalik obećanju, mir, da, ali i melankolija koja se lijepi za kožu kao hladan poljubac. Mi, smrtnici, stojimo na obali života, okruženi maglom koja miriše na vlažnu zemlju i uvenule ruže, dok zvona u daljini odzvanjaju poput jecaja nekadašnjih snova. U tom šaptu već se skriva vladarica mraka, strpljiva i neumoljiva, poput sjene koja zna da joj se nitko ne može oduprijeti.

U trenutku smrti tijelo zadrhti, ali ne samo od straha, već i od nekog čudnog, oslobađajućeg prepuštanja. Srce izdahne posljednji put, poput vjetra što klizi kroz pukotine starog dvorca. U zraku se miješa miris tamjana i metala, a duša se odvaja, lagano, kao da se oslobađa nevidljivog zagrljaja. Zvukovi se pojačavaju, škripa dalekih vrata, šapat vjetra kroz napuštena okna, zov vukova iz tame. U tom trenutku strah se pretvara u nešto nalik ekstazi, tuga prelazi u čežnju. To je ljepota bola, ona slatka agonija u kojoj duša osjeti snagu oslobođenja, kao ljubavnik koji se, premda zna da ne smije, predaje zabranjenoj strasti u sjenama katedrale. Strasti koju u tami promatra gospodarica sjena, ljubomorna i tiha.

Je li smrt ništavilo? Možda, za one koji vjeruju da je život plamen svijeće što ga ugasi noćna oluja. Ali drugi osjećaju drukčiju istinu, preobražaj. Povratak u neugledan, ali sveobuhvatni ocean tame, gdje se svaka kapljica spaja s beskrajem. Kao što ruža vene, ali njezin miris ostaje u zraku poput otrovnog parfema koji nikad potpuno ne iščezne, tako i mi ostavljamo nevidljive niti u srcima onih koji ostaju.

Prihvatiti smrt znači priznati njezinu dvostruku prirodu, nije ona tek neprijatelj, nego kraljica u baršunu, ukrašena biserima od tuđih suza, ali i ono što rijetko tko priznaje, zabranjena ljubavnica koja nas promatra kroz staklene oči noći. Pomalo ljubomorna na život, pomalo očarana našom krhkošću. Prati nas tiho, stopu iza svakog daha, čekajući trenutak kad ćemo joj konačno, bez otpora, pružiti ruke. Jer ona je kraljica tame, ona koja nikada ne zaboravlja nijedan naš strah, nijedan naš dah.

A nakon?

Možda nas čeka vrt zaboravljenih zvijezda, gdje se duše plešući dodiruju u svjetlosti koja treperi poput daha svemira. Možda samo tišina, duboka i bez dna, kao bunar u kojem odjekuje svaka uspomena. Ali bilo što da slijedi, ima u tome nečeg nježnog, nečeg što podsjeća na povratak kući.

U toj misteriji leži ljepota, život je tragična pjesma koja završava u boli i ekstazi, ali njezin posljednji ton treperi u vječnosti. Smrt nas uči poniznosti i snazi, da ne žalimo za onim što nestaje, već da cijenimo ono što smo smjeli dotaknuti. Kao rijeka što odlazi moru, ne znajući za strah, tako i mi naposljetku prihvatimo njezin poziv.

Jer Smrt nije samo tama.
Ona je ruka koja nas prati cijeli život iz prikrajka.
Zabranjena ljubavnica koju svi gutamo pogledom, a pravimo se da je ne vidimo.
I kad napokon dođe, ne nosi lance, već zagrljaj koji nas, nježno i odlučno, vodi tamo gdje više nema boli.

Tamo gdje počinje njezina šutnja.
I naš posljednji, savršeno miran korak.

Matija Gerić