Dobrobiti pesimizma pojavile su se za vrijeme pleistocena, epohe ledenog doba. Čovjekovo emotivno ustrojstvo oblikovano je tijekom tisuća godina klimatskih katastrofa: valova vrućine, hladnoće, suša i poplava, obilja i iznenadne oskudice.

Naši preci iz pleistocena trebali su se svakodnevno brinuti o budućnosti, vedre dane shvaćati kao uvod u oštru zimu. Mi smo naslijedili mozak tih naših predaka, a tako i njihovu sposobnost da mračnu stranu vidimo prije nego svijetlu.

Evolucijom se nije promijenio naš pleistoceni mozak. Iz njega izviru trzaji pesimizma: uspjeh je prolazan, opasnost vreba iza svakog ugla, tragedija samo čeka da se dogodi, optimizam je neumjerna oholost koju će bogovi kazniti.

Takav način razmišljanja je točno odražavao surovu stvarnost ledenog doba, međutim danas takav način razmišljanja možemo smatrati zaostatkom pleistocena. Poljoprivreda, zatim tehnološki skok tijekom industrijske revolucije omogućili su ljudima da više ne budu toliko izloženi milosti i nemilosti naredne oštre zime. Više se ne događa da dvoje od troje djece umre prije navršene prve godine života. Žena više nema razloga očekivati da će umrijeti za vrijeme poroda. Nema više masovne gladi nakon dugotrajne zime ili suše. Naravno, moderan život ima obilje prijetnji i tragedija: zločine, AIDS, razvode, opasnosti nuklearnog rata, upropaštavanje ekosustava. Ali tek kada bismo namjerno izmanipulirali statistike na najnegativniji mogući način moglo bi izgledati da je moderan život na zapadu i blizu katastrofičnosti ledenog doba koje je oblikovalo naš mozak. I zato se slobodno može reći kako je uporni unutarnji glas pesimizma zaostali rudiment iz tih vremena, jer on to i jest.

To ne znači da se bezbrižno trebamo prepuštati užitcima. Ali to znači da imamo pravo na više optimizma nego što ga po svojoj prirodi osjećamo.

covermagazin.com