Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član misko

Upisao:

misko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

447

PUTA

OD 14.01.2018.

Veseli doček

Veseli doček

 

    Stara je godina, hladno, kišovito i pomalo mi zima dok stojim na uglu i čekam svog prijatelja Krešimira: dogovorili smo se zajedno dočekati Novu godinu. Krešo od prije dva mjeseca živi sam i izuzetno mu je teško! Moj je prijatelj od djetinjstva, zajedno smo žuljali školske klupe, odrastali, pa i zajedno ratovali, na žalost. Kad ga je napustila žena i otišla povevši sobom njihovog devetogodišnjeg sina Hrvoja, u Kreši je nešto puklo, promijenio se preko noći: postao šutljiv, nedruželjubiv i to on, koji je uvijek bio pokretač dobrog raspoloženja. Namučio sam se dok sam ga uspio nagovoriti da zajedno dočekamo Novu godinu. Da budem iskren, bilo me strah za njega: bojao sam se ideja koje bi mu mogle pasti na um onako usamljenom, napuštenom, u noći kad svatko treba društvo, u noći kad se osvrćemo na prošlost i sa nadom gledamo u budućnost. Sigurno će biti bolje, mislimo u sebi, nadamo se, priželjkujemo, molimo, strepimo...

   Još od onih davnih i sretnih dana, kad sam u sebi nosio  bezazlenost i sa povjerenjem gledao u svijet i budućnost, volio sam ludo dočekati Novu godinu! Obično bi počinjali sa pijankama nekoliko dana ranije i to bi se poteglo sve do samog dočeka, kad bi i pijanstvo i naše razuzdano raspoloženje dostizalo svoj vrhunac. Sretni dani. Mirni dani. Možda ne vjerujete, ali za vrijeme tih neprekidnih pijanki, nisu se događali nikakvi izgredi: kad bi nekog kralj alkohol, kako kaže stari i dobri Jack, koji je i sam volio zaviriti u čašu, suviše obuzeo i oduzeo mu moć samokontrole, to bi se manifestiralo jedino tako, što bi dotični počeo glasno pjevati, ometajući ostale u razgovoru. Nije bilo vrijeđanja, a tučnjava nije nikome ni padala na um. A sada...

   Postajem nestrpljiv i dosta mi je čekanja. Upravo kad sam počeo nestrpljivo poskakivati sa noge na nogu, evo Kreše. Visok, pomalo pognut četrdesetogodišnjak, prosijed, umornih plavih očiju, koje neveselo gledaju u mene. Gdje je nestao onaj veseljak, kojeg sam poznavao?

   - Idemo na piće! - kažem mu i nastojim da mi glas zvuči veselo. - Smrznule mi se sve jadne kosti čekajući te, konjino lijena!

   - Jebi ga! - reče on. - Postajem nemaran, zaboravljam biti točan. Nekako zanemarujem vrijeme, više mi nije važno. A i sve me zajebava!

   - Što te zajebava? Sad si sam i nemaš nikog da te zajebava! - kažem mu oštro, jer ne želim slušati kuknjavu.

   - Vražji mi stan zadaje neprilike! - nastavlja on i ne čuvši moju primjedbu, najvjerojatnije: posve je okupiran svojim mislima. – Ukleti je to stan, vrag me odnio ako nije! Mnogo toga u njemu ne štima i samo čekam kad će se sve raspasti!

   Šutim dok otvaram vrata kafića i propuštam ga ući: problem mi je poznat! Dobio je stan tek prije sedam mjeseci, kad mu je brak već bio ozbiljno i duboko načet, pa mu je i aljkavo novosagrađeni stan pomogao u umiranju braka. Kvake su ispadale, voda puštala na sve strane, parket se podizao bez vidljiva razloga na nekoliko mjesta, utičnice ...spisak je bio dugačak ko moja ruka, a ja bogami imam poduže ruke, dugonja sam. Manjkavosti su stana odmah počele izbijati na vidjelo i u čitavoj se tek sagrađenoj i svježe obojanoj zgradi širio zadah nezadovoljstva. Zbog nedostataka je u stanu i onako velika napetost u njegovom braku, postala nesnosna, neizdržljiva. Zaredale su svađe, predbacivanja i više nisu prestajale. Stan, u kome su trebali uživati, kojeg su toliko godina željno očekivali i u kojem su planirali živjeti zajednički život, postao je težak malj, čiji je udarac dokrajčio njihov brak. Neprestano je trebalo nešto popravljati, reklamirati, zvati i naravno da je to morao činiti Krešo, gubeći živce sve više i više, dok se Jadranka, njegova žena, neprestano samo žalila, natežući mu živce do krajnosti.

   Pokušavam ne misliti na to, naručujemo obojica po dupli rum i za trenutak se vraćamo u prošlost.

   - Da dostojno otpočnemo! - kaže Krešo i jedan trenutak je onaj stari, bezbrižni momak, koji visoko podiže čašu i radosno se smije životu. – Muškim pićem! Pićem mornara!

   Nekada smo zajedno plovili i to je najsretnije razdoblje naših života. Dok uživamo u piću i  prijateljskom žamoru oko nas, razgovaramo, a rečenice nam najčešće počinju sa "sjećaš li se...". Toliko je toga zajednički proživljenog, da možemo nekoliko dana stajati ovako nemarno opušteni pored šanka, a da nam sjećanja ne presahnu. Opušteno čavrljamo, smiješeći se, zadirkujući jedan drugog. Iznenada, čarolije nestane: mršava crnokosa mlada žena prolazi pored nas, osmjehujući nam se crnim pogledom. Istog se trenutka Krešino lice smrkne: znam, mršavica ga podsjetila na Jadranku, na sina, na samoću...

   - Jebena kuja! - reži on, a pogled mu sipa munje. - I bolje je da je otišla u vražju mater! Samo je kukala: te treba nam ovo, te treba nam ovo! Uvijek i stalno nešto joj je trebalo! Kad sam odlazi na bojište, cmoljila je za mnom : "Samo mi se vrati! Ništa drugo mi nije važno!" A vidi sada!

   Vidim da je bijesan, pa šutim. Bilo što da kažem, može samo naškoditi. Blizu je eksplozije!

   - Odjednom joj je postalo nevažno to što sam uspio izvući živu glavu iz rata - nastavlja on, sada monotono, ne više divlje, kao da govori samom sebi, što se sigurno i događa. - Ne shvaća da sa mojom plaćom ne mogu ispunjavati njene želje. Koji se kurac dogodio sa njom? Prije je to bila skromna žena, a odjednom se preobrazila u nezasitnog zmaja! U čemu sam pogriješio? Što nam se dogodilo?

   Ne odgovaram ništa, sluteći da i onako ne očekuje odgovor na pitanje: što se dogodilo sa njegovim brakom? Vidim mu na licu da kopa po sjećanju, traži, analizira. Muči samog sebe: eto što radi!

   - Čuj - rekoh mu - daj da ispijemo ovo i idemo dalje! Obići ćemo sva naša omiljena mjesta, svagdje trgnuti po nekoliko pića, pa idemo kod mene. Ispekao sam dobar komad odojka...

   - Ti ispekao? - pita on i širom me u nevjerici gleda. - Kad si naučio kuhati?

   - Ako znaš čitati, znaš i kuhati - izrecitiram mu i vučem ga van: oštar i hladan zrak, pun kiše,  udara nas u vruća lica. Vlažno-hladna pljuska. Otrežnjavajuća.

   - Koje jebeno vrijeme - gunđa Krešo nezadovoljan sam sobom i svime oko sebe. - Danima pada, pun mi je nos kiše!

   - Postaješ dosadan - kažem mu: odlučio sam ne dozvoliti mu izgubiti se u sjećanju. - Imaš li koju drugu misao u toj svojoj tintari? Ili ćeš mi čitavu noć sliniti nad čašom, tužeći se na svoju zlu kob?

   Krešo zastaje, kiša mu pada niz lice, kosa mu mokra. Iznenađen je ironijom u mom glasu. Gleda ispitivački u mene nekoliko dugih trenutaka. Priznajem, osjećam nelagodnost, strah: što će biti ako podivlja? Jedne sam ga noći gledao, kad je podivljao pod neprijateljskom vatrom: naglo se uspravio i jurnuo urličući, pucajući mahnito iz automatske puške, a mi, koji smo ležali pognutih glava na toploj zemlji, drhtureći od straha i napetosti,  ustali smo ko jedan i jurnuli za njim. Povukao nas za sobom svojim ludim bijesom i ništa nas nije moglo zaustaviti. Pretvorili smo se u bujicu koja sve odnosi. Te smo noći zauvijek otjerali četnike i Krešo je tim svojim činom zaradio medalju. Sjećam se živo te noći, iako je prošlo jedanaest godina, sjećam se Krešinog pogleda: isti je kao i sada! Hoće li još jednom nekontroliranog bijesa jurnuti?

   - U pravu si - konačno progovara miroljubivo i mlako se osmjehujući. - U pravu si, zabaviti ćemo se noćas, nas dvojica, baš kao u starim danima. Biti će ovo bijesan doček Nove, ali bijesan u onom nekadašnjem, našem smislu, ako ga još pamtiš. Doček prepun bijesnog i obijesnog veselja, ispunjen pjesmom i lokanjem, kao što smo nekad znali orgijati danima neumorno! Pamtiš li to, prijatelju stari?

   - Pamtim, kako bi mogao zaboraviti! - Sretan sam i grlim ga oko ramena, preko promočene sive vindjakne. - Juriš u veselo-bijesni doček Nove godine!

 

   Sati ispunjeni pićem polako se odmotavaju: sve smo pijaniji i više uopće ne spominjemo odlazak u moj stan, zaboravili smo pečenog odojka, zaboravili na sve osim na piće, koje sve brže i brže ispijamo. Oko nas pijana, crvena, nasmijana i glasna lica: luda noć se odmotava, pijane nas niti sve povezuju. Ponoć se približava, Nova će godina nastupiti za koji tren i krećemo prema mjestu sa kojeg odjekuje glasna glazba i pjevanje mnoštva: doček na otvorenom se razmahao, petarde pucaju, svi su mahniti, vrište, brodovi paraju noćni i vlažni i hladni zrak sirenama, sve se komeša: prve sekunde Nove godine nastupaju!

   Pijan i sretan okrećem se prema Kreši i sledim se: njegovo je lice bijelo poput neispisanog papira, pogled mu ubilački i ponovo mi doziva u sjećanje onu ratnu noć koju bih tako rado zaboravio. Pratim njegov pogled i vidim ni pet metara dalje njegovu ženu Jadranku. Objesila se oko punašnog muškarca i ljubi ga u vrat, a on je onako mršavu, lagano podiže u vis i vrti se sa njom. Svaki njihov pokret, svaki tijelom opisani krug, priča o njihovoj strasti, dobro to vidim: vidi i Krešo.

   Pružam ruku prema njemu, ali hvatam zrak: Krešo je krenuo, pognut, kao i one noći, kad je divlje jurišao! Znam što to znači i žurim za njim, ali između nas je mnoštvo, pijano mnoštvo, a i ja sam pijan, pokreti mi usporeni. Vidim Krešinu ruku, sunula je poput zmije i u njoj se odjednom stvorio pištolj: pucnji odjekuju, ali nitko na to ne obraća pažnju! I onako se puca posvuda! Ne shvaćaju što se događa! Jedini koji shvaća je punašni muškarac u čijem je naručju Jadranka odjednom klonula i klizi mu kroz ruke: uplašeno i silno iznenađeno zvjera oko sebe, vidi podivljalog Krešu, pušta Jadranku da padne, okreće se i počinje bježati, bjesomučno odguravajući masu oko sebe. Krikovi sad postaju uplašeni: neki su shvatili što se dogodilo i panično vrište.

   Gledam Krešu i očekujem da jurne za muškarcem, ali me on po drugi put iznenađuje: stoji mirno, ukočeno, okreće se oko sebe, gleda me ravno u oči, a oči mu vrište "Oprosti prijatelju"! Ruka mu se podigne i pucanj ponovo odjekne, krv me njegova poprska i u trenutku kad mu je tijelo omlohavilo, stižem do njega, hvatam ga. Neću dozvoliti da tijelo mog prijatelja leži na mokrom i prljavom pločniku. Grabim ga čvrsto i gledam ga u oči, a one se gase i ne mogu to podnijeti. Stišćem ga uz sebe i plačem...

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Bglavac...prijatan odmor.

    28.07.2021. 22:24h
  • Član DeVeTDeVeT

    sretan imendan, svim Anama, Anjama, Ankicama, Anitama, Ankama, it.d...

    26.07.2021. 14:21h
  • Član iridairida

    Uživaj na odmoru...!!!

    26.07.2021. 11:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretnu i radosnu nedjelju vam želim. Lp

    25.07.2021. 07:28h
  • Član bglavacbglavac

    Nebuš sam puno nas je. Lp

    19.07.2021. 21:02h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info