Znam da ljudi mogu biti okrutni. To stalno čujem na TV-u, čitam u novinama, ljudi koji nanose bol jedni drugima, ubijaju, siluju svoja tijela, svoju krv, pljačkaju...sve su novine prepune crnih hronika, i najradije sve to ne bih ni slušala, ni čitala, ni gledala, ali ako ne ja uvijek neko nešto ispriča: „Jesi li čula ono...?“. Iako imam popriličan broj godina iza sebe, još nisam naučila „mirno“ prihvatiti sva ta dešavanja. Jednostavno ne razumijem.

A još ponajviše me boli okrutnost prema djeci, prema životinjama, prema malima i nemoćnima da pruže bilo kakav otpor, prema onima koji su prepušteni na milost i nemilost drugome, zbog njegove snage, ili već nečega drugog....

I sve ovo radi jučerašnjeg događaja....

Krenula sam na jutarnju misu, kao i obično. Dan je obećavao sunce i toplinu. Pjevušila sam već unaprijed dogovorene pjesme. Hodajući prema mostiću koji moram preći, začula sam slabašno mjaukanje. Počela sam se osvrtati oko sebe tražeći mače, ali nisam ga vidjela. Prema meni i prema mostu išla je starija, sjedokosa gospođa, lijepo obučena, uređena. U rukama je nosila kesu koju je držala visoko prema grudima. Tek poslije sam se sjetila da je „zašuškala“ kesu dok je prolazila pored mene. Ni sama ne znam zašto, poslije nekoliko koraka sam se okrenula i vidjela je kako baca kesicu u kontejner, i nastavlja svoj put visoko podignute glave.

Znate onaj osjećaj kada nešto treba uraditi  iako za to nema opipljivih razloga....Vratila sam se i u kontejneru u kesici ugledala malo crno mače, sa zatvorenim okicama.....Srce mi je lupalo kao ludo. Najradije bih potrčala za „gospođom“, dobro je protresla, svašta joj rekla...ali nisam...morala sam brzo raditi. Izvadila sam mače iz kontejnera, sa tisuću misli u glavi....Ako ga ostavim naći će ga psi ili jače mačke, da ga ponesem na misu ne ide....osjećala sam već grižu savjesti, jer sam znala da ga ja ne mogu udomiti. Već imam psa, ptice, ribe...ali, grizem se....I onda, odjednom, sjetim se susjede koja obožava mačke, koja ih u kući već ima nekoliko...odem do nje, ispričam joj o čemu se radi..i predam joj mače koje je ona sa ljubavlju prihvatila. Odnesem joj malenu špricu za hranjenje, osjećam olakšanje i  nadu da će živjeti, i još uvijek malu grižu savjesti...možda sam to trebala biti ja....

Ali, mogu ga obići, mogu ga vidjeti....znam da će uz ljubav biti živo....I zahvaljujem Gospodinu, da ima ljudi velikoga srca....

Mačulence je dobilo korpu, prostirku, hranu, toplotu i skrb......Hvala Sanda.