Biste li se odrekli prve jutarnje kave ili malih zadovoljstava poput čokolade kad biste znali da čineći to pomažete okolišu i lokalnoj ekonomiji? Sve veći broj ljudi u SAD-u spremno je na takve kulinarske žrtve u ime ekologije i ekonomskih principa. Oni se na engleskom prozivaju locavores ili localvores (još ne postoji hrvatska izvedenica za njihovo ime), a ograničavaju svoje prehrambene navike samo na namirnice koje raste i proizvode se u točno određenom području.
Mnogi smatraju da locavores imaju veze s trendovskim podvrstama vegetarijanaca, koji se inače dijele na nekoliko vrsta. Vegani su primjerice najradikalniji i u potpunosti izbjegavaju životinjske proizvode, uključujući i odjeću i obuću životinjskog podrijetla i sve kemijske proizvode koji su testirani na životinje. Semivegetarijanci izbjegavaju pak crveno meso, a konzumiraju piletinu i ribu, dok ovolaktovegetarijanci jedu jaja i mliječne proizvode. Laktovegetarijanci jedu mliječne proizvode, peskovegetarijanci ribu, a frutarijanci jedu samo plodove. Fleksiterijanci prilagođavaju svoju prehranu, dok markobiotičari jedu hranu prema propisima makrobiotike, što može uključivati i izbjegavanje mesa iz zdravstvenih razloga, ravnomjeran unos svih namirnica i uzimanje samo onih namirnica koje su dostupne u prirodnom okolišu u kojem se osoba nalazi. Prema ovom posljednjem, makrobiotičari su vrlo slični locavoresima, osim što se oni ograničavaju na vrlo lokaliziranu hranu, dok makrobiotičari jedu svu hranu iz regije.
Lovacores pokret potiče ljude da kupuju hranu uzgojenu samo u radijusu od 50, 100 ili 150 milja (80, 160 ili 240 kilometara) od mjesta stanovanja, no prije nego što izvadite kompas kako biste izmjerile do kud točno sežu granice dozvoljene prehrane, bitno je napomenuti da nisu baš svi sljedbenici ove vrst prehrane toliko tvrdokorni što se tiče određivanja lokalne prehrane.
Ideja o posvećivanju lokalno proizvedenoj hrani postala je naročito popularna posljednjih godina, pa je 2007. New Oxford američki rječnik locavore dodijelio titulu "riječi godine". No mnogima nije jasno zbog čega je "jedimo lokalno" oduševilo tolike ljude, te da li takva vrst prehrane zaista u tolikoj mjeri pomaže okolišu i ekonomiji da je zaslužila uzeti toliko maha?!
Povijest locavoresa
Pokret locavoresa počeo je na Dan okoliša 2005. godine u San Franciscu. Inspirirani knjigom "Coming Home to Eat" Garyja Paula Nabhama, četiri žene iz sjeverne Kalifornije - Lia McKinney, Jessica Prentice, Dede Sampson i Sage Van Wing prozvale su se locavoresima i pokrenule jednomjesečnu dijetu - izazov kojeg su prozvale "Slavite svoje hranidbeno područje: jedite lokalno".
Najlakši način definiranja "hranidbenog područja" bio bi usporediti ga s riječnim područjem. Dok se riječna područja ograničavaju na određene lokacije kojima protječe voda, hranidbeno područje ocrtava kako hrana dolazi do određenog mjesta. Zato što danas hranidbeno područje obuhvaća cijeli svijet, hrana koju jedemo često putuje tisuće kilometara prije nego što završi u našem tanjuru. No žene iz Kalifornije su sa svojim lokalnim izazovom svijetu predstavile ideju jedenja namirnica iz uskog hranidbenog područja, čime su podržale održivo poljodjelstvo pred velikom publikom.
Održiva poljoprivreda potiče korištenje održivih izvora energije kako bi se povećao profit poljoprivrednika i poboljšalo ekološko i socijalno-ekonomsko zdravlje malih ratara, ali i društva općenito. To je ključan način poboljšavanja lokalne poljoprivrede i proizvodnje, istaknule su pritom aktivistice iz Kalifornije.
No pokret locavoresa nije privukao veliku pozornost sve dok James MacKinnon i Alisa Smith nisu započeli s pisanjem bloga u kojem su odlučili godinu dana opisivati kako će jesti samo hranu koja raste i proizvodi se u krugu od 160 kilometara od njihovog doma, u Vancouveru u Kanadi. Iskustva ovog para konačno su kulminirala u knjizi pod nazivom "Dovoljno: jedan čovjek, jedna žena i promukla godina lokalnog hranjenja", izdanoj u travnju 2007. godine.
Dok je teško otkriti koliko točno ljudi diljem SAD-a odlučuje postati locavoresima, sama ideja privlači pozornost svekolike javnosti, pa se tako u projekte uključuju već i škole. 2002. godine tako je 400 škola u 22 američke države počelo hraniti svoje učenike s lokalno uzgojenom hranom na meniju, dok je do 2007. takav princip rada preuzelo više od 1.000 škola u čak 35 država.
Način ishrane
Iako određeni broj locavoresa bira vegetarijanski ili čak veganski način prehrane, većina nema ograničenja u prehrani osim činjenice da ona mora biti uzgojena na lokalnom podneblju. Uglavnom se odlučuju izbaciti s jelovnika kavu, čokoladu, bananu i maslinovo ulje, jer ti proizvodi dolaze iz toplijih klima i dugo putuju dok ne dođu do Amerike. Također, često se odriču sastojaka kao što su sol, začini, pšenica i pivo (ako inače nisu uzgojeni baš na njihovom području), no sve ovisi o tome gdje točno žive. Osim u SAD-u, raste broj locavoresa i u Europi, a poznato je da postoji poveća grupa entuzijasta u Nizozemskoj.
No ne pridržavaju se svi locavoresi pravila na jednak način, pa se ovisno o tome dijele u tri osnovne grupe: ekstremni tvrdolinijaši - koji izbjegavaju apsolutno sve namirnice koje nisu uzgojene i proizvedene lokalno; pratitelji Marco Polo pravila - koji miješaju sasušene začine u svojoj prehrani, primjerice proizvode koje bi mornari mogli ponijeti dok su na moru, ali sve ostale namirnice moraju biti lokalne; te Divlja karta grupa - najmanje ograničavajuća skupina koja u svoju prehranu uključuje i kavu, šećer, čokoladu i bilo koje druge namirnice bez kojih smatraju da ne mogu živjeti. Zbog svoje otvorenosti, grupa Divlja karta je i najraširenija.
Oni koji ne mogu zamisliti život bez kave primjerice, a žive u SAD-u, mogu primjerice tražiti proizvode označene s Fair Trade (pravedno trgovanje) certifikatom. Tvrtka TransFair USA počela je davati kavi 1998. godine garancije koje potvrđuju da su baš te vrste kave proizvele tvrtke koje plaćaju poštene satnice, imaju sigurno radno okruženje, koriste se metodama u proizvodnji kojima podržavaju održivi razvoj i rade na tom da pomažu zemljama u razvoju. Iako Fair Trade certifikat ne garantira da je riječ o organski uzgojenom proizvodu, to dvoje je često usko povezano, jer je više od 60% proizvoda s certifikatom u SAD-u ujedno i organskog podrijetla. Uz to, kava s takvim certifikatima se i lakše može kupiti, jer se sve češće prodaje po dućanima i kafićima, a i više od 6% kava iz poznatog američkog lanca kafića Starbucks ima Fair Trade certifikate.
Pokret koji se ubrzano širi
Postoje brojni razlozi zbog kojih se isplati isprobati lokalnu hranu. Neki ljudi postali su locavoresi zato što su na taj način željeli pomoći lokalnim poljoprivrednicima i ekološkom pokretu, dok su drugi na taj način željeli smanjiti emitiranje štetnih plinova koji se troše masovnim transportom hrane, te tako pomoći smanjenju zagađenja okoliša. Neki su pak postali locavoresi iz zdravstvenih razloga ili jednostavno zato što vjeruju da je lokalna hrana ukusnija od one s drugih područja. Većina locavoresa uz to napominje da im je nov način prehrane pomogao da nauče nove stvari o hrani koju konzumiraju i o zajednici u kojoj žive.
Budući da ne postoji točno određena definicija toga što je, a što nije lokalno, brojni locavoresi jednostavno se pridržavaju pravila da jedu sve što je provedeno unutar 100 milja od njihovog mjesta stanovanja. Namirnice koje se prodaju u supermarketima u SAD-u u prosjeku putuju između 1.200 i 1.300 milja od proizvođača do trgovine, a to se vrijeme putovanja naziva "jestivim miljama". Hrana koja se pak proizvodi i prodaje lokalno ima daleko manju kilometražu, a proizvodnja koja se najčešće proziva lokalnom u prosjeku se prodaje unutar 24 sata otkad je ubrana.
Ovisno o tome gdje živite, možete kupovati različitu lokalno uzgojenu hranu. Locavoresi najčešće kupuju hranu na tržnici ili kod samih malih poljoprivrednika (kod nas često prodaju svoje proizvode uz cestu, ispred kuće), iako se lokalne namirnice mogu naći i u manjim trgovinama, pa čak i u supermarketima. Neki locavoresi pak idu toliko daleko da, kako bi bili sigurni da jedu lokalnu hranu, sami proizvode većinu namirnica koje konzumiraju u svojim vrtovima.
Tržnice kakve se najčešće nalaze u Europi najbolje su mjesto za podržavanje lokalne prehrane, jer se na njima mogu naći mesni i mliječni proizvodi, jaja, voće i povrće, a pri tom kupci mogu pitati prodavače (koji su u većini slučaja sami proizvođači) upotrebljavaju li i koje pesticide i kakvim se sve uzgojem hrane bave. SAD, s druge strane, ima više od 4.000 tržnica na kojima je prema ispitivanju državnog tržišta iz 2006. godine porasla trgovina s 888 milijuna dolara 2005. godine, na jedan milijun.
Ipak, budući da većina namirnica, pogotovo voće i povrće, nije na tržištu tijekom cijele godine, već je riječ o sezonskim proizvodima koje smo tek posljednjih godina naučili konzumirati tijekom cijele godine, tako i mnogi locavoresi ističu da veliku ulogu u njihovoj prehrani igra zamrzivač. Naime, kako bi se opskrbili sa što šarolikijim menijem, oni mnoge namirnice kupuju u većim količinama u vrijeme kad je "njihova sezona", da bi ih potom zamrznuli, konzervirali ili osušili i jeli u vrijeme dok ih jedu samo uvezene s drugih područja.
Bilo da smatrate da je riječ tek o novoj modi ili logičnom gledištu, nije naodmet gledaju lokalno vidjeti globalnu sliku, pogotovo ako ona pomaže malim gospodarstvima i očuvanju okoliša. Uz to ne morate biti ekstremni pripadnici ove struje, te si možete povremeno priuštiti užitke netipične za ova područja, kao što su kava ili čokolada, jer na svu sreću na našim područjima, čak i lokalno gledamo, postoji dovoljno raznovrstan izbor različitih prehrambenih namirnica i za najizbirljivije gurmane među nama.
edin.kecanovic
