PITAGOREJSTVO
I. Pitagorejstvo je Doktrina (metafizička, znanstvena, este-tička, politička, religijska) i Praksa (spiritualna, društvena, umjetnička) grčkog mislioca Pitagore (rođenog oko 580. g. pr. n. e. na Samosu).
Škola što ju je Pitagora 512. g. pr. n. e. osnovao u Krotonu bila je istodobno okupljalište prijatelja, bratovština posveće-nika, znanstveno društvo i politička stranka. Ukoliko pratimo inicijacijske razrede kako ih je utvrdio sam Pitagora - akustici (slušači, tj. egzoterici), ezoterici (ili matematičari) i fizičari (kontemplatori) - doktrinarni doprinos Pitagorejstva dade se izložiti ovako:
· s egzoteričnog gledišta: aristokratizam u politici, veličanje prijateljstva, vjerovanje u „metempsihozu", fiziognomonija;
· s ezoteričnog gledišta (geometrija, gnomika, muzikologija): povezanost glazbenog sklada s brojčanim omjerima između tonova (Glaukos), matematički razmjeri, pet pravilnih poliedara (kocka, piramida, heksaedar, ikozaedar, dodekaedar) (Teetet), poučak o kvadratu nad hipotenuzom;
· s gledišta fizike (astronomije, geografije, meteorologije, a-natomije i fiziologije, medicine): sekciranje (Alkmajon), važnost mozga (Alkmajon), heliocentrizam (Aristarh, oko 280. g. pr. n. e, apud Arhimed II 218), precesija ravnodnevnica (Hi-parh).
Što se tiče prakse, spomenimo: kult Apolona, vegetarijanstvo, propitivanje svijesti, proćišćujuće kupke, žrtve Ijevanice, upotreba pentagrama.
Glavna razdoblja i predstavnici Pitagorejstva bili su:
· Predpitagorejci: Orfej (oko 1450. g. pr. n. e), Ferekid sa Si-rosa (570. g. pr. n. e);
· Pitagora;
· Pitagorovci (suvremenici, Pitagora je umro oko 510. g. pr. n. e): Hipas, Alkmajon, Teano i dr;
· Pitagorejci, podijeljeni na akuzmatike (usredotočeni na spi-ritualnost: Filolaj, 440. g. pr. n. e, Metopos, i dr) i matematike (usredotočene na znanost: Arhita, umro 350. g. pr. n. e, Eudoks, umro 353. g. pr. n. e. i dr);
· aleksandrinski Novopitagorejci: Numenije, Porfirije (t 303. g), Jamblih (t 330. g) i dr;
· rimski Novopitagorejci: Enije (150. g. pr. n. e), Nigidije Fi-gul (I. st. pr. n. e), Vitruvije (I. st. pr. n. e) i dr;
· istočni Novopitagorejci: Braća Čistoće (Irak, IX. st), Jabir Ibn Hayyan (t 776. g) i dr;
· evropski Novopitagorejci: Nicolas de Cues (1464. g), P. Ballanche (t 1847. g), Fabre d'Olivet (t 1825. g), P. Leroux (tl871.g)idr.
R. Orfizam (kult Apolona, a ne Dioniza, mitski a ne racionalni diskurs, okrenut puku, a ne aristokraciji).
B. A. Chaignet, Pythagore et la philosophie pythagoricienne, u 2 sv, 1873; (tekstovi najstarijih pitagorejaca) na talijanskome (Mana Tirapanaro-Cardini, Pitagorici, Firenca, 1964, u 3 sv) te na engleskom (K. Freeman, Ancilla to the Pre-Socratic Philosophers, Oxford, izd. Blackwell, 1948); (osporavanje) L. Brunschvig, Le progres de la conscience dans la philosophie occidentale, 1927.
II. U širem smislu, pitagorejstvo je naziv za filozofijsku ili e-stetičku struju što broj smatra načelom bitka i spoznatijivosti sviju stvari te, dakle, drži da je svijet ispisan matematičkim jezikom i da se djelovanje (moralno, umjetničko) mora rukovoditi pojmovima razmjera, niza, harmonije itd.
V. broj, pravilni poliedri, tetraktys.