PITAGOREJSTVO

I. Pitagorejstvo je Doktrina (metafizička, znanstvena, este-tička, politička, religijska) i Praksa (spiritualna, društvena, umjetnička) grčkog mislioca Pitagore (rođenog oko 580. g. pr. n. e. na Samosu).

Škola što ju je Pitagora 512. g. pr. n. e. osnovao u Krotonu bila je istodobno okupljalište prijatelja, bratovština posveće-nika, znanstveno društvo i politička stranka. Ukoliko pratimo inicijacijske razrede kako ih je utvrdio sam Pitagora - akustici (slušači, tj. egzoterici), ezoterici (ili matematičari) i fizičari (kontemplatori) - doktrinarni doprinos Pitagorejstva dade se izložiti ovako:

·    s egzoteričnog gledišta: aristokratizam u politici, veličanje prijateljstva, vjerovanje u „metempsihozu", fiziognomonija;

·  s ezoteričnog gledišta (geometrija, gnomika, muzikologija): povezanost glazbenog sklada s brojčanim omjerima između tonova (Glaukos), matematički razmjeri, pet pravilnih polie­dara (kocka, piramida, heksaedar, ikozaedar, dodekaedar) (Teetet), poučak o kvadratu nad hipotenuzom;

·    s gledišta fizike (astronomije, geografije, meteorologije, a-natomije i fiziologije, medicine): sekciranje (Alkmajon), važ­nost mozga (Alkmajon), heliocentrizam (Aristarh, oko 280. g. pr. n. e, apud Arhimed II 218), precesija ravnodnevnica (Hi-parh).

Što se tiče prakse, spomenimo: kult Apolona, vegetarijanstvo, propitivanje svijesti, proćišćujuće kupke, žrtve Ijevanice,  upotreba pentagrama.

Glavna razdoblja i predstavnici Pitagorejstva bili su:

·   Predpitagorejci: Orfej (oko 1450. g. pr. n. e), Ferekid sa Si-rosa (570. g. pr. n. e);

·  Pitagora;

·   Pitagorovci (suvremenici, Pitagora je umro oko 510. g. pr. n. e): Hipas, Alkmajon, Teano i dr;

·   Pitagorejci, podijeljeni na akuzmatike (usredotočeni na spi-ritualnost: Filolaj, 440. g. pr. n. e, Metopos, i dr) i matema­tike (usredotočene na znanost: Arhita, umro 350. g. pr. n. e, Eudoks, umro 353. g. pr. n. e. i dr);

·    aleksandrinski Novopitagorejci: Numenije, Porfirije (t 303. g), Jamblih (t 330. g) i dr;

·  rimski Novopitagorejci: Enije (150. g. pr. n. e), Nigidije Fi-gul (I. st. pr. n. e), Vitruvije (I. st. pr. n. e) i dr;

·   istočni Novopitagorejci: Braća Čistoće (Irak, IX. st), Jabir Ibn Hayyan (t 776. g) i dr;

·   evropski Novopitagorejci: Nicolas de Cues (1464. g), P. Ballanche (t 1847. g), Fabre d'Olivet (t 1825. g), P. Leroux (tl871.g)idr.

R. Orfizam (kult Apolona, a ne Dioniza, mitski a ne racio­nalni diskurs, okrenut puku, a ne aristokraciji).

B. A. Chaignet, Pythagore et la philosophie pythagoricienne, u 2 sv, 1873; (tekstovi najstarijih pitagorejaca) na talijanskome (Mana Tirapanaro-Cardini, Pitagorici, Firenca, 1964, u 3 sv) te na engleskom (K. Freeman, Ancilla to the Pre-Socratic Philosophers, Oxford, izd. Blackwell, 1948); (osporavanje) L. Brunschvig, Le progres de la conscience dans la philosophie occidentale, 1927.

II. U širem smislu, pitagorejstvo je naziv za filozofijsku ili e-stetičku struju što broj smatra načelom bitka i spoznatijivosti sviju stvari te, dakle, drži da je svijet ispisan matematičkim je­zikom i da se djelovanje (moralno, umjetničko) mora rukovo­diti pojmovima razmjera, niza, harmonije itd.

V. broj, pravilni poliedri, tetraktys.