PROSTRANSTVO LJUBAVI

“…Od svih bića u beskrajnome Svemiru, samo jedno može utjecati na sudbinu čovjeka, i ono zauzima mjesto između Boga, Raja, sretne zvijezde i čovjeka.

- Znači da na svijetu postoji biće koje je jače od Boga?

- Nema ničega na svijetu što je jače od božanskoga nadahnuća. No postoji biće koje mu je slično po snazi, i koje može zauzeti mjesto između Boga, koji je najnježniji odgajatelj i malenoga djeteta koje je slično anđelu, a koje je čovjek.

- Što je to i kako ga zovu?

- To biće je čovjek roditelj.

…”

 

“Prostranstvo Ljubavi se stvara u utrobi majke, a zatim se počinje širiti. Samo čovjek može uništiti ili poboljšati prostranstvo Ljubavi”.

“…

- Eto, opet si započela sa svojom maštom. Nije tako mnogo vremena prošlo otkako si počela maštati, no nije puno učinjeno. Knjiga je tu, slike i stihovi, no gdje je to što se treba ostvariti za sve ljude na globalnom planu? Ne treba samo govoriti o svijetlim mladicama koje rastu u ljudskim dušama. Pokaži ono što će se moći dodirnuti i doista osjetiti! Ne možeš pokazati! Ne možeš!

- Mogu!

- Onda pokaži!

- Pokažem li, podvrgnut ću te iskušenju da prije vremena rastvoriš samo one mladice koje će tek niknuti. No tko će ih tada spasiti od zlokobne tuče?

- Ti ih spasi!

- Morat ću tako učiniti i ispraviti svoju pogrešku.

Zahvaljujući Anastaziji doznao sam za pojavu koja je bila još neobičnija i potresnija od one, koju sam opisao u prethodnim knjigama. Preda mnom, u meni ili pokraj mene, ne znam, učas se pojavilo mnoštvo prelijepih lica ljudi različite dobi s raznih krajeva Zemlje.

To nije bilo samo svjetlucanje. Ljudi su se pokazivali u svojim lijepim djelima, kao i njihova lica. Mogla se vidjeti okolina koja ih je okruživala i ono što im se tijekom godina događalo ili što im se dogodilo zahvaljujući njima samima. Svi su bili iz današnjeg vremena. Da bi se takvo obilje obavijesti moglo vidjeti u kinu, bilo bi potrebno mnogo godina, a tu je trebao samo jedan trenutak. Ponovno je ispred mene bila Anastazija. Nije čak ni držanje promijenila. Progovorila je odmah čim sam je pogledao:

- Vladimire, jesi li pomislio da su tvoja viđenja samo nekakva hipnoza? Molim te, nemoj misliti o zagonetki s čijom su se pomoći oni pred tobom pokazali! Govorili smo o djeci, o onome što je najvažnije! Jesi li vidio djecu? Reci!

- Da, vidio sam djecu. Lica su im izgledala pametna i dobra. Sama djeca su gradila dom, prelijepi veliki dom. Pjevala su. Vidio sam među njima i sjedokosog čovjeka. Taj čovjek je akademik. Odmah mi se učinio vrlo mudar. Samo što je neobično govorio. On je smatrao da djeca mogu biti pametnija čak i od onih koji imaju znanstveni stupanj. Djeca su s tim sjedokosim akademikom razgovarala kao sa sebi ravnim, ali i s poštovanjem. No onda kad se pojavilo viđenje, moglo se vidjeti mnogo toga o djeci: o njihovu neobičnom načinu učenja, u njihovu maštanju. No to je bilo samo viđenje, i što o njemu drugo reći. U stvarnome životu je sve drukčije.

- Vladimire, ti si vidio stvaran život, i u tome ćeš se uskoro moći uvjeriti!

Nevjerojatno, ali se sve upravo tako i dogodilo. Dogodilo se! Vidio sam!

…”

VLADIMIR MEGRE: ANASTAZIJA