Istočnjačka mudrost kaže: "Muškarac je nebo - žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju."

Ova misao mi je zapela za oko, dok sam čitala citate o ženi.

Pearl Buck je rekla: "Ako su muškarci od ovog svijeta napravili toliko zbrku, njih su ipak rodile žene! Prema tome, svatko ima svoj dio odgovornosti."

I ova misao mi je zapela za oko i tu sam stala.

Što znači biti žena? Što znači biti muškarac?

I jedno i drugo je poteklo jedno iz drugog.

Jedno dominira nad drugim, drugo želi da se dominira nad njim.

Tko dominira nad kim, tko želi da se dominira nad njim? On ili ona? Ona ili on? No kako i jedno i drugo potječu jedno iz drugog, sve ostalo pada u vodu.

Svi, u stvari, žele ljubav: i muškarci i žene. Samo, na koji način to žele, tu dolazi do povijesnih pitanja, sadašnjih pitanja, ali i budućih pitanja.

Nebo se približava zemlji kad želi ljubav, a zemlja se diže nebu kad želi ljubav.

Jedno bez drugog ne mogu.

Nebo gleda u zemlju, zemlja gleda u nebo i spajaju se tisućama godina, ne samo radi produženja vrste, spajaju se jedno u drugom ispreplićući svoje duše u zajednički eterični svijet otkud izlaze regenerirani i zaljubljeni u život, koji su darovali jedno drugom.

 

''Dušo moja, kako te volim
ja nikoga volio nisam
kako srce te želi
to srce žedno je ljubavi.

Dušo moja, kako te volim
ja nikoga volio nisam
kako srce te želi
to srce gladno je ljubavi.

Za mrvu tvoje ljubavi
ti znaš da ja bih dao sve;
za mrvu tvoje ljubavi
ne mogu bez nje.

Za mrvu tvoje ljubavi
ti znaš da ostavt iću sve;
za mrvu tvoje ljubavi
umro bih bez nje.
Za mrvu tvoje ljubavi
ja molim te.''

I dok mi ovu lijepu pjesmu, „Za mrvu tvoje ljubavi“, pjeva Oliver sa cd-a, ja se topim od miline slušajući taj predivan glas, slušajući te opijajuće stihove, toliko opijajuće kao što je miris lipa noćas opijao cijeli kraj, koji je spavao pokriven tamnim plaštem kišne noći.

Rainer Maria Rilke je rekao: "Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute."

I čitam dalje ovaj citat, vrlo zanimljiv: što to žene prešute?

To je taj dio koji većina žena ostavlja samo za sebe, ne dijeleći ga dalje, osim sa svojom dušom.

Što li se to krije u ženskom srcu, da ostaje nedorečena do kraja?

Što li se, ipak, događa sa ženom, koja svoje srce nosi na dlanu, kojoj se iz očiju čita njena duša?

U svakoj ženi spava pola muškarca, u svakom muškarcu spava pola žene.

I u toj ljepoti, tom skrivenom sedmom velu, koji svako živo ljudsko biće nosi u sebi, krije se ta tajna, nedorečena, zaboravljena rođenjem, izbrisana memorija u trenu rođenja zaboravlja da je u prošlom životu bila muškarac, a izbrisana memorija u trenu rođenja zaboravlja isto tako da je u prošlom životu bila žena.

I ciklus se nastavlja.

Nastavlja se taj niz zaborava, ponovljenih postupaka, nanošenja jednom drugom dominantnih ili submisivnih boli, pršteće radosti, tihe tuge, cijelih života,...... i dok se netko od njih ne sjeti: „pa mi smo jedno, mi smo potekli jedno iz drugog te ako i kažu „“: "Muškarac je nebo - žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju.", pitam se: shvati li netko od njih da su stvarno i uvijek samo – jedno?

Odgovor neka dođe iz srca. Bilo čijeg.