Virtualnost

označava svojstvo nečega, da bi u stvarnosti trebalo biti tamo ali nije realno. Dakle ne postoji u obliku u kojem prividno postoji, ali po svojem učinku djeluje kao nešto što i u stvarnosti postoji.

Stoga, virtuala realnost navodi primjerice na nešto što u fizičkim smislu nije prisutno, ali prisutno svojom funkcionalnošću ili djelovanjem, dostupno preko

interneta i otvoreno za interakciju, transformaciju, te poveznicu na druge svjetove i okruženja.

Samoubojstvo

je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života .

Dakle,

vrtualno samoubojstvo je samo privid, kobajagi, samoubojica ostaje živ i zdrav. Odlaskom sa nekog portala, promjenom nicka, odricanje od nečega ipak nije samoubojstvo.

U stvarnom žvotu

čovjek iz različitih razloga odluči oduzeti si život. Ponekad zato što je teško bolestan, što je neshvaćen, što se nađe u situaciji iz koje ne vidi izlaza. Gledajući očima drugih samoubojica nije imao razlog, za takav čin, no teško je shavatiti nečiju situaciju ako je nisi i sam iskusio.

Prije tridesetak godina

sam bila pred izborom: živjeti ili se ubiti. Prvo je značilo nastaviti nositi preteško breme žviota, drugo je moglo biti oslobođenje.

Toga sam ljeta radila na zamjeni u jednom seoskom uredu koji je imao odvojenu službenu prostoriju koja se koristila vrlo rijetko. I onda sam ozbiljno razmišljala da popijem tabelete koje sam imala u torbici, nitko me neće tražiti barem do kasno uvečer ili tek sutradan.

Sjedila sam i tupo zurila pred sebe, nisam plakala, nisam u prvi tren ni razmišljala što zapravo kanim napraviti.

Onda, kao da me netko potapšao po ramenu, odjednom u glavi misao da je kod kuće dijete od četiri godine, da se sutra ujutro vraća sa školom sa mora starije dijete koje ima 12 godina. I kao da netko u glavi postavlja pitanje jesam li poludjela, tko će se brinuti za djecu, zar ćeš mrtva dočekati dijete i što misliš prirediti svojoj djeci, svojim roditeljima. Hoće li te muž žaliti ili će reći – vidite da nije bila normalna!

I kao da se odjednom počinjem buditi iz nekog čudnog sna, košmara ili u pustinji vidim pred sobom zelenu oazu. Uzmem tablete, bacim u koš i sama sebi “objasnim” da sam sa nekim razlogom došla u ovaj život, baš takav kakav jeste, tegoban ali je moj i trebam ga živjeti.

Od tada je prošlo dosta godina, puno lijepih i ružnih trenutaka, više suza nego smjeha, ali nisam više posustala.

Kad se netko nađe u teškoćama dobro je da ima prijatelja, roditelja ili nekoga bliskog s kim će podijeliti svoje teškoće, možda dobije savjet ili utjehu pa lakše prebrodi teškoće i probleme koji se ponekad čine nerješivim.

Sretna sam što imam prijateljicu (i ona je na ovom portalu, ali ime nije važno a ona će znati da govorim o njoj), imam sina sa kojim mogu podijeliti brige i teškoće, imam snahe sa kojima isto mogu o svemu razgovarati, potužiti se, otplakati, pa uvijek nekako nađem odškrinuta vrata koja vode iz problema.

Virtulano samoubojstvo je igra, nešto što imitira stvarnost, nešto “kobajagi” a hvala Bogu, nitko stvarno ne počini suicid..