I bez podrobnog definiranja, bez sumnje nam je poznato što su to laži. Svi smo se njima služili i trpjeli ih. Voljeli bismo ih iskorijeniti i prestati ih prihvaćati kao nužno i nepobjedivo zlo.

Zašto? Zašto lažemo i tako sebi stvaramo patnju? Zašto prihvaćamo da nam lažu? Ima li možda nešto jače od laži, nešto što površnoj analizi ostaje skriveno?

RAZLIČITI OBLICI LAŽI

Nećemo pokušati izložiti razne oblike koje laž može poprimiti, već ćemo samo istaknuti neke od  njenih najčešćih aspekata.
Tišina bez riječi, šutnja u času kad bismo trebali reći nešto bitno i istinito također je jedna vrsta laži. To je zadržavanje istine.
Ima onih koji ovakvu šutnju shvaćaju kao diskreciju, ali čak i diskrecija ima granica, a kada se one prijeđu, ona više šteti nego koristi.
Prijetvornost nas navodi da se ponašamo kao da ni o čemu ništa ne znamo ili da se pak do pojedinosti raspitujemo o onome što znamo. To je izbjegavanje istine.
Pod lažno iznenađenim licima i dvosmislenim riječima skriva se samo želja da što prije nastavimo svoj put. To je onaj usiljeni smiješak ili “tako mi je drago”, dok u stvarnosti ne osjećamo ništa; to su krokodilske suze i srdačni zagrljaj pun cinizma.
Onaj koji se pretvara smatra kako često mora mijenjati mišljenje, ne stoga što je u svojoj svijesti prešao s jednog mišljenja na drugo, već stoga što mu je potrebno mnoštvo maski kroz koje će se prilagoditi svim okolnostima. Nije nimalo neobično takvu osobu čuti kako govori nešto posve suprotno onome što je rekla sat ranije, no i jedno i drugo je tako neodređeno i sklisko...
Laž može poprimiti onaj vrlo poznati oblik “laži iz samilosti” ili se pak predstaviti kao prava laž, ona koja iskrivljuje, kvari i preobražava istinu, ovisno o interesima i potrebama.
Isključit ćemo samilost zbog koje se istina malo ublažava ili mijenja kako ne bi uznemirila ili kako bi ohrabrila duše onih koji su ozbiljno pogođeni nekom patnjom, jer ona laž koja nas zanima jest čista laž, najčešća u svakodnevnom suživotu. Ona je ta koja nas pogađa i koju, zanimljivo, prihvaćamo s manje ili više slaganja, ali je ipak prihvaćamo.

RAZLIČITE VRSTE JEZIKA

Uz mnoštvo jezika koje je čovjek naučio koristiti postoje i drugi načini izražavanja koji pokazuju najskrivenije aspekte ličnosti; to su internacionalno razumljivi jezici, puno bogatiji i rječitiji no što se na prvi pogled čini.
Čovjek kao sastavni dio prirode svojim se osobinama povezuje i s različitim carstvima života. Ima ponešto od stijena, ponešto od biljaka, ponešto životinjsko i, naravno, ljudsko.
Od stijena smo poprimili statičnost, onu u kojoj nam se ne pomiče ni jedan mišić, naročito na licu – i tako poprimamo izraz lica koji ne zovemo uzalud “skamenjeni”. To odgovara onoj ranije navedenoj laži prešućivanja.
Od biljaka smo naučili kretati se poput grana na vjetrovima mišljenja i to u toliko različitih pravaca da ni u jedan nismo sigurni; ne zato što nema različitih pravaca mišljenja, već stoga što ih ne možemo prihvaćati sve odjednom, niti slijediti sve one vjetrove koji stalno pušu s različitih strana.
Od životinja imamo govor tijela, gesta, toliko spontanih da uopće nema dvojbe o njihovu značenju. I tako, mada riječi govore jedno, pokreti tijela, ma koliko neprimjetni, kazuju drugo. Iako u današnje vrijeme postoji obilje literature o govoru tijela i neverbalnom govoru, s otkrićima koja bi nas mogla navesti na razmišljanje, instinktivan poriv nadilazi racionalnu svijest: izraz lica, oči i ruke govore više od usta, ili: često su puno bliže istini.
Čovjekov jezik također je vrlo raznovrstan i bogat ... lažima, izgovorima i opravdanjima. Moderno je naučiti kako reći što više, a da ipak ne kažemo ništa, kao i  govoriti suprotno od onoga što bismo željeli reći.
Iako smo zatečeni i uplašeni procesom osiromašenja jezika, koji dovodi do njihovog svođenja na jednostavne izraze i vulgarne uzvike ili izmišljene izraze s višestrukim značenjem, čudi nas što se i uz tako oskudan broj izraza i dalje može tako dobro lagati.
Ovime ne želimo reći da je laž pravi čovjekov jezik, već da se svi ljudi igraju jezikom, prilagođujući ga onome što žele reći, a to ne čine ni kamenje, ni biljke, ni životinje. Šteta što ova prilagodljivost nije stavljena u službu inteligencije, već u službu prijetvornosti. Reći pravu istinu postalo je opasno i nije dio igre “civiliziranih” društava.

ČEMU LAŽI?

U svim slučajevima susrećemo općeniti zajednički psihološki faktor različitih stupnjeva - strah. Strah je doista bolest, a laži su njegov simptom i očita posljedica.
Pogledajmo situaciju u kojoj vlada oprezna tišina. Problem je riskirati. Usuditi se i izreći svoj autentični način razmišljanja znači obavezati se pred samim sobom i pred drugima, a to zahtijeva mnogo hrabrosti. Strah od rizika se u nekim slučajevima pretvara u žalosni kukavičluk koji je, na kraju krajeva, i dalje strah.
Onaj koji mijenja mišljenje prema vjetrovima mode trpi paničan strah od gubitka poštovanja svoje okoline. Razlikovati se od ostalih, podržavati istinu koju drugi skrivaju, iskrivljuju ili ignoriraju, znači biti izdvojen kao crna ovca... A to zahtijeva mnogo hrabrosti. Najlakše je sakriti se ispod zajedničkog pokrova općeprihvaćene laži i biti dio grupe koja se kroz takvo savezništvo osjeća jačom.
Onaj koji prikriva svoje osjećaje i misli, boji se pokazati onakvim kakav jest, bilo zato što se boji upoznati sebe ili stoga što ne želi da ga drugi vide razotkrivenog iznutra, a to je identično priznavanju svoje vlastite bespomoćnosti. Ništa nije strašnije od podnošenja omalovažavanja onih koji se okupljaju oko pomodnih vrijednosti i koji na razne načine uspijevaju uništiti sve ono što nosi čist i iskren lik.
Teza je jednostavna: ako svi lažemo o istim stvarima, laž će prestati biti laž i pretvorit će se u stvarnost.
Laž u sebi sadrži sve strahove zajedno: strah od samoga sebe, od ljudi, od života i životnih okolnosti, od situacija s kojima se moramo suočiti kako bismo ih pobijedili. Laganje je oblik himbe u kojem se stvari pokušavaju vidjeti drugačijima no što jesu i to zbog osobne koristi: ako ne mogu promijeniti ono zbog čega patim – ili to ne znam učiniti – obojit ću to drugom bojom i zamisliti da sam to već promijenio.
Ima li zlobe u ovim lažima? Ili samo straha? I naša pretpostavka kako drugi ljudi nemaju zašto posumnjati u našu prijevaru, nije li to zapravo omalovažavanje razuma i inteligencije drugih ljudi?

Da laž jest laž bit će jasno vidljivo kroz nesvjesni govor gesti. To će nas dovesti do zaključka da je životinjsko (ili, drugim riječima, nesvjesno) koje se skriva u svakome od nas istinoljubivije od onog ljudskog, “premazanog” kulturom.
Zašto je “životinjsko” u nama autentičnije od nas samih? Zašto oči, ruke, pokreti tijela odaju ono što ne želimo ili ne možemo reći?

POSLJEDICE LAŽI

Kao glavni faktor širenja laži naveli smo strah, a njemu se mogu pribrojiti još i egoizam, plašljivost, nedostatak samopouzdanja, nekontrolirana fantazija koja ne razlikuje istinito od lažnog, pa čak i sama zloba i želja za nanošenjem boli.
Ako su uzroci takvi, ni posljedice nisu manje strašne i opasne.
Možemo jasno ustvrditi da naši životni odnosi – iako potrebni i nužni – obiluju lažnima, mukama i neraspoloženjem te da one rane koje bez zadrške nanosimo drugima nećemo oprostiti ako ih drugi nanesu nama. Otvoreno pokazujemo nepovjerenje; nitko nikome stvarno ne vjeruje i svatko je na neki način pomalo nepovjerljiv i prema samome sebi.
Bezbrojni sati rasipaju se na razgovore u kojima se ne govori ni o čemu,  ili se pišu tekstovi koji žele pokazati ono što se pokazati ne može, ili se deformira informiranjem. A to se vrijeme ne može više vratiti...
Postoji opći nedostatak vjere, počevši od prijateljstva do politike, od znanosti do religije. Ako ja lažem, zašto bih vjerovao da su drugi iskreni? Kome vjerovati, koga voljeti bez prethodne provjere? U što me žele uvjeriti? Što pokušavaju dobiti od mene? Ako ja pokušavam iskoristiti druge, zašto drugi ne bi isto to pokušali sa mnom?
Odatle izvire jedno neistinito pravilo: nitko nije iskren, nitko ne govori istinu, sve je laž...
Život sve više postaje krivotvoren i umjetan, a ljudski su odnosi nedjelotvorni jer se zasnivaju na lažnim i nestabilnim temeljima. Da bi se preživjelo potrebno je naučiti jedan novi jezik dugačka imena: 'što mi žele reći kada mi kažu to što mi kažu?’...

NEKA RJEŠENJA

Osnovno je nadići strah, ali ga se ne može ukloniti odmah. Treba ga postupno zamijeniti drugim, višim i kvalitetnijim osjećajima.
Počnimo s uljudnošću u najzdravijem smislu te riječi: velikodušno poštivanje drugih i samoga sebe. Uljudnost možda ponekad podrazumijeva diskretnu šutnju ili poneku laž iz samilosti kako bi se ublažila psihološka tjeskoba, ali uljudnost prije svega znači razumijevanje i uslužnost, i uključuje iskrenu i profinjenu dušu. Gruba laž nestaje kao oblak pod toplim zrakama sunca pred obnavljajućom snagom viteške uljudnosti. Egoizam je tek sjenka pred sjajem plemenite uljudnosti.
Slijedimo ono “upoznaj samoga sebe”. Od starine se govori kako je to prvi korak ka upoznavanju bogova i Univerzuma. A to također uključuje i upoznavanje svih ljudskih bića s kojima dijelimo život. Ako ih upoznamo i ako doista upoznamo sebe, vrijedi li laž truda? Kad nema licemjerja i prikrivenih loših namjera, imaju li izgovori smisla?
Još nešto za nastavak: treba kontrolirati iskrivljene fantazije i gledati stvarnost čistim očima. To ne znači prihvatiti iz svijeta oko nas i ono što nam se ne sviđa, već suprotno: detaljno znati ono što želimo promijeniti ili poboljšati. Fantazija samo prekriva velovima ono što nam se ne sviđa, ali ona ništa, ni zrnce pijeska, neće pomaknuti s njegova mjesta.
I na kraju odvažnost,  puno odvažnosti... Zaboravljena vrlina koju posjeduju kamenje, biljke i životinje, a koja u ljudima iščezava, jer ih umjetni pritisci društva guraju u strah i lažnost.