TEOZOFIJA
Et: grč. d«6g = bog; acnpLa = mudrost.
teozofija. Opća doktrina definirana kao ezoterična spoznaja Boga, božanskog, bogova, Deiteta i božanstava.
Teozofija. Kršćanska doktrina iz XVI. i XVII. st, ponekad se pojavljuje u popularnijem i mističnom vidu, a ponekad kao filozofija ograničena na uži krug znalaca. Glavni su joj zastupnici Paracelzus, Bohme, Wiegel, Fludd i dr. Obilježja: a-nalogijska refleksija ili unutrašnje prosvjetljenje, spiritualno iskustvo, pojmovi „emanacije, iskonskog pada, androginata, soffje, obnove, aritmozofije, a naročito dvostruke sile" (A. Faivre, apud E.U, sv. XV, str. 1095).
B. A. Faivre. Eckharishaussen et la thćosophie chritienne, izd. KJincksieck. 1969, 788 str; S. Hutin, Theosophie. A la recherche de Dieu, izd. Dangles, 144 str. t
2) Teozofizam. Riječ je stvorio R. Gućnon da bi njome o-značio Teozofiju, a naročito „tajnu doktrinu" i društvo Helene Petrovne Blavatskv (1831-1891) osnovano 1875. godine.
„Čemu 'teozofizam', a ne 'teozofija'? Zbog toga što, kako mi mislimo, te dvije riječi označuju dvije posve različite stvari... Službena doktrina teozofizma sve u svemu nije ništa drugo do zbrkana mješavina neoplatonovstva, gnosticizma, je-vrejske kabbale, hermetizma i okultizma." (R. Guenon, Teozofizam, str. 7)
B. (tekstovi) H. P. B. La Doctrine secrete (6 sv. od čega tri objavljena post-humno, u preradbi Annie Besant), 1888-1897, prij. s engl. izd. Adyar (Abre-gć, 1923, XIV - 595 str); La Socičtć Thćosophiaue, brošura, 1979, izd. Adyar, 31 str; (osporavanje) R. Gućnon, Lathćosophisme. histoire d'unepseudo-reli-gion (1921), izd. Traditionnelles.
edin.kecanovic
bglavac
