Točnije, s povijesnog gledišta to je sveobuhvatni oblik tradicijske alkemije s prijelaza iz XVI. u XVII. st. Razvili su je Paracelsusovi učenici zadajući si za cilj fizičku obnovu materije usporedno sa spiritualnom obnovom čovjeka, a putem istraživanja prirode, njezinih korespondencija i svojstava. S dogmatskog gledišta, panzofija je cjelovito sagledavanje univerzuma u njegovoj jedinstvenosti i sveopćosti, univerzuma pojmljenog kao Supstancija i kao Bog. S metodičkog gledišta, to je mišljenje i iskustvo što ne polazi od Boga na Supstanciju, sa spiritualnog na fizičko, nego naprotiv, kreće od prirode pojmljene kao Knjiga, na božansko pojmljeno kao Duša. Takav nazor nazivamo „Panzofizmom".

Komenije u djelu Pansophiaeprodomus (1638), str. 41^42, izd. 1644. g. kaže: ,,'Panzofijom' nazovi ono što daje živu sliku univerzuma, zbog toga što je ona posvuda u suglasju sama sa sobom, jer ona posvuda razvija samu sebe i jer sama sebe hrani vlastitim plodovima."