MARTINIZAM
„Zajednički naziv 'Martinizam' (...) označava nekoliko posve različitih stvari." (R. Gućnon, Studije o Masonstvu i Kompanjonaži, sv. II, str. 80).
Teurgija i Red Odabranika (1760. g) Martinesa de Pas-quallya (1727. do 1779. g). pisca Rasprave o obnovi bića (Trai-te de la reintigration des Etres, 1771, I. izd. 1899; izd. R. Du-mas, 1974, 578 str): martinezizam, zamro 1780. g.
Više mistična nego ezoterična misao L. Cl. de Saint-Mar-tina, „Nepoznatog Filozofa" (1743. do 1804. g), svojedobnog tajnika Martinčsa de Pasquallya (cf. naročito O zabludama i istini, 1775; OEuvres majeures, sv. I, izd. G. Olms, 1975): SANMARTINIZAM.
Red Vitezova Dobrotvora Svetoga Grada (1778. g) kojemu je konačni oblik dao J. B. Willermoz pod nazivom Unutrašnji Red Ispravljenog Škotskog Obreda (masonskog), Cf. R. le Forestier, La Franc-Maconnerie oecultiste et l'Ordre des Elus Coens, 1928, izd. Dobron.
martinistićki red što ga je osnovao Papus 1887. g. (prikaz u L'Initiation, 1888. ss) i njegove imitacije (npr. Ispravljeni Martinistićki Red J. Bouchera, 1948. g) podvodimo pod zajednički naziv Neomartinizma.
Točke zajedničke svim spomenutim „Martinizmima" su: ezoteričnost, kršćanstvo i srodnost s Masonstvom.
B. R. Amadou, Louis-Claude de Saint-Martin et le Martinisme, 1946;
(tekst) L. < I de Saint-Martin, Mtuimes et pensćes (izbor R. Amadoua), izd. A. Silvaire, 1977.