Nomina sunt numina (latinska izreka: „imena su nebeske volje, božanstva").

Ova religijska, okultistička i ezoterična doktrina tvrdi da: ja nema ime ne postoji (cf. Babilonski ep o Stvaranju, pločica 1: „Kad nebo u visini još nije imalo imena, / kad ni Zemlja u nizini još nije imala ime..."),

svako biće, događaj, stanje ili stupanj posjeduje ime što mu pripada kao pojedincu ili vrsti, odnosno s obzirom na Ideju (cf. Post, 3,19: „... sve životinje u polju i sve ptice u zraku... pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime."),

ime je stvar, imenovati znači spoznati (cf. egipatska Knjiga mrtvih, gnostičke rasprave, pojam „pečata"),

ime pretpostavlja zvuk; stvari, zvukovi i imena su simbolično istovjetni,

ako se ime, odnosno zvuk ispravno izvede, ono utječe na stvar, čovjek prodire do njezina porijekla što može biti magijski opasno (odatle „onomastički tabu", zabrana izgovaranja pojedinih riječi zbog toga što su istoznačnice ili istozvučnice imena bogova ili poglavara. Npr. u Polineziji, na Tahitiju, zabranjeno je izgovoriti bilo koju riječ što sadrži ime poglavice ili kralja: cf. J. Frazer, Zlatna grana, sv. I, str. 565-718).

u Egiptu (Egipćani su prvi poznavali ustanovu „svetog imena" i „svete izreke"; cf. Lukan, O sirijskoj boginji, 1, prij. na franc. De la dćesse syrienne, preveo M. Meunier, 1947).

u Mezopotamiji, yut

u Indiji i Tibetu: V. mantra, ^—

u Kini (Konfučije, ali ne u Taoizmu ili Tch'anu),

u središtima pod utjecajem jevrejske Kabale ili sufijskog i šijitskog Islama,

u gotovo svih „primitivnih" naroda (cf. Kreglinger, Žtudes sur l'origine de la vie religieuse, sv. I, str. 14. sq, sv. II, str. 14. sq).