HIROMANTUA

Neologizam nastao iz grčkog %eiQ = ruka; uvneia. = proricanje, gatanje.

Hiromantija je mantija zasnovana na ispitivanju ruke: njezine mase (duljina, čvrstina, toplina), uzvisina, crta, likova, morfologije prstiju i nokata, kože (dermatoglifa prstiju i dlanova, boje, vlažnosti, debljine, maljavosti).

Povijest: a) hiromantija se prvi put spominje na Istoku u Vasišthi, 21 (cf. S.B.E, sv. 14, 1879); b) na Zapadu, prvi je spominje Aristotel {O životinjama, O dijelovima životinja, cf. prij. izd. Belles Lettres); c) u Evropi se naročito razvila u vrijeme renesanse; d) vrhunac doseže s DesbaroUesom {Misterije ruke, 1870).

Primjena: a) gatalačko umijeće; b) inicijacijski ispit u svrhu odabira (u Pitagorejstvu, Kabali); c) jezik prirode.

„Pazi da ruka ne bude ni odviše topla ni odviše hladna... Neka onaj čija se ruka ispituje bude star najmanje deset godina... Prosudba se uvijek mora osnivati na četiri glavne crte, a to su crta srca, jetre, mozga i crta čitavog tijela... Svakako valja znati iz koje je zemlje onaj čiju ruku promatramo i odakle su mu roditelji. Također valja biti obaviješten o njegovim u-vjetima i položaju, ima li kakvo zanimanje ili ne... To su, dakle, četiri pravila što ih valja imati na umu da bi se hiromantija razumno i pouzdano primjenjivala." (Romfil, Prirodna hiromantija, 1653)

R. hirognomonija (ispitivanje općeg oblika ruke: cf. C. d'Arpentignv, La chirognomonie, 1839), hirologija (objektivna znanost), hiromantija (okultna, gatalačko umijeće), hiro-skopija (izučavanje: Sargenkoenig, XIX st), hirozofija (okultna znanost: cf. L. H. Lutz, Cheirosophia concentrata, 1672, na njem).