P: (smjeh) T: Veselje! Ako bi slijedili koordinate gdje je zakopana ta stvar, da li bi nas to odvelo do drugih?
O: Pokušajte to i vidite.
P: L: Dobro. Želim se vratiti nazad, na funkcioniranje te stvari. Rekli ste da je to zakopano i da ne bude otkopano. U stvari, to je zakopano da bi tamo i ostalo? Točno?
O: Da.
P: Tada to objašnjava mnogo stvari o načinu na koji je to zakopano. Tamo su pronađene, na izvjesnom nivou, stijene sa izrezbarenim znakovima na sebi. To kamenje je uništeno kroz nebrigu. Znatiželjna sam o tome što je tamo pisalo. Možete li pristupiti tim podacima i reći nam što je tamo pisalo?
O: Mjerne oznake.
P: J: Može li biti moguće da je ta naprava nekako povezana s kristalnom piramidom Atlantide?
O: U malom smislu.
P: Da li je piramida imala što s napajanjem te naprave?
O: Da.
P: L: Da li je ta naprava neprestano uključena?
O: Ne.
P: Što ju stimulira da proradi (da se uključi)? Pod pretpostavkom da radi.
O: Magnetske anomalije.
P: J: Da li utječu na nju potresi?
O: Mogu.
P: L: Da li su te magnetske anomalije one koje se prirodno dešavaju na planeti?
O: Oboje.
P: Dakle, one se mogu prirodno desiti na planeti, a mogu biti i generirane ili stimulirane nekim drugim izvorom?
O: Da.
P: J: Da li je ta naprava prolaz za ulazak u ovu dimenziju?
O: Može biti korištena kao takva.
P: T: To je samostojeći stroj ili se može koristiti u spoju s drugim?
O: Oboje.
P: Rekli ste da oni ne moraju svi raditi istovremeno, nego da mogu raditi neovisno jedan o drugome? Da li su oni postavljeni na takav način da ako se nešto malo desi da samo nekoliko njih radi, ali ako se desi nešto veliko, radi ih onoliko koliko je potrebno?
O: Dobro.
P: L: Tko ga posjeduje? Tko ga je izgradio?
O: Odgovori za sebe, i dosta već smo rekli o ovoj temi!!!
P: J: Mislim da sam upravo čula kako su se vrata zalupila!


Pored činjenice da sam postavljala glupa pitanja, uzevši u obzir da su nam već rekli da su ga izgradili Reptoidi i izvorno tu postavili, mislim da možete vidjeti iz naših pokušaja učenja o tome kako misliti – ZAISTA misliti – da je to definitivno bila borba. Rad na tome da se riješimo pretpostavljanja i dozvolimo kreativnom misaonom procesu da teče, predstavljao je mnogo POSLA. Ali ni približno toliko posla koliko ga je bilo ispred mene temeljenog na samo nekoliko naznaka. Na kraju su naznake o “sekti”, “Arkadija” i “alkemija” i vrijeme 1500-te, bile sve što sam imala. I tako sam se opet zakopala u knjige. Shvatila sam da me uobičajeno dostupni izvori neće odvesti tamo kamo sam željela, pa sam počela tražiti poveznice sa alkemijom, linkove. Napravila sam listu sa imenima i datumima, opskurnim referencama, i počela ih slijediti. Bilo je tu PUNO materijala. Nabavila sam opskurne alkemijske tekstove punih čudno kodiranih poruka i slika koje bi navodno trebale nešto “otkritvati” onima koji imaju uvid u razumijevanje. Očito, ja ga nisam imala, pa sam se borila dan za danom da izvučem neki smisao iz ovih sumanutih opisa eksperimenata sa seksualnim značenjima, većina kojih je objavljivala na početku da će istina biti data jasno!

Danas naša materijalistička znanost ismijava alkemičare kao zabludjele mistike koji su slijedili san o otkriću supstance koja pretvara temeljne metale u zlato. Ona priznaje da je tada bilo napravljeno dosta znanstvenog rada, ali ipak odbacuje alkemijski cilj kao san. Pa ipak ovdje postoje zanimljive priče, neke toliko čudnovate i teške za shvatiti, da su odmah odbačene kao previše fantastične za ozbiljna razmatranja. Htjela bi navesti neke od njih ovdje tako da čitatelj koji nije upoznat sa literaturom može biti dostatno zaintrigiran da napravi svoju potragu.

No, najprije kratka diskusija o “Kamenu mudraca”. To je cilj alkemičara; supstanca koja ne samo da transmutira metale u zlato, nego liječi svaku bolest i izbacuje ju iz nečijeg života, dodjeljuje produženi životni vijek, ako ne i besmrtnost u tijelu. Barem je teko opisano. To može i ne mora biti “paravan.” To zapravo može opisivati stanje postojanja u 4.denzitetu. Smatralo se da, putem dugog procesa pročišćavanja, netko može ekstrahirati “prirodne principe” iz raznih minerala, koji navodno uzrokuju “rast” zlata na zemlji.

U jednom anonimnom alkemičarskom tekstu iz 17.st., Sofički Hidrolit, ovaj je proces opisan kao “pročišćavanje [minerala] od svega što je mutno, nejasno.neprozirno i tamno,” a ono što će preostati biti će živina “voda Sunca”, koja ima ugodan prodorni miris i vrlo je nestalna. Jedan dio te tekućine stavljen je sa strane, a ostatak je pomiješan sa dvanaestinom svoje težine “božanski obdarenim zlatom,” (obično zlato neće poslužiti svrsi jer je uprljano dnevnom upotrebom). Ova mješavina tada oblikuje čvrst amalgam koji ostaje zagrijan kroz tjedan dana. Onda se rastvara u nešto živine vode u flašici oblika jajeta. Zatim se ostala živina voda postepeno dodaje u sedam dijelova; bočica se zatvara i drži pri takvoj temperaturi kao i za leženje jaja. Nakon 40 dana, sadržaj bočice biti će crn; nakon još 7 dana počet će se pojavljivati male granule poput ribljih očiju. Onda kamen mudraca počinje svoju pojavnost: najprije crvenkaste boje; zatim bijeli, zeleni i žut poput pijetlova repa, zatim zasljepljujuće bijel; i kasnije duboko užareno crven. Konačno, “oživljeno tijelo je ubrzano, usavršeno i glorificirano” i pojavljuje se u predivnoj ljubičastoj.

Ovaj i mnogi slični opskurni i suludo zvučeći tekstovi predstavljaju glavni dio Alkemijske literature. No, moramo se prisjetiti jedne stvari: ti su tekstovi pisani u ŠIFRAMA!

Pa ipak sam ustrajala u čitanju mnogih tekstova te vrste i u traženju naznaka, a jednako tako i u pričama o samim alkemičarima. U čitanju anegdota o tim tzv. alkemičarima, postala sam uvjerena da ti zaista ima nečeg vrlo zagonetnog. Npr.: godine 1666., Johann Friedrich Schweitzer, liječnik Princa od Naranče, piše o tome kako ga je posjetio stranac, “srednjeg rasta, malim izduženim licem, sa nekoliko rupica od boginja, većim dijelom crnokos, golobrad, od oko 43-44 godine starosti (kako pretpostavljam), i rođen u sjevernoj Nizozemskoj.” Prije no što završim priču, treba istaknuti da je dr. Schweitzer, koji je bio autor nekoliko medicinskih i botaničkih knjiga, bio vrlo pažljiv i objektivan promatrač, a bio je i kolega filozofa Baruna Spinoze. Schweitzer je bio izvježbanii znanstveni promatrač; medicinar sa reputacijom koji se nije predavao podvalama ili praktičnim šalama. Pa ipak, ono što ću opisati, prema modernim razumijevanjma jest nemoguće.

Stranac je neko vrijeme pričao uobičajene stvari, a zatim priupitao dr. Schweitzera bi li ovaj mogao prepoznati Kamen mudraca da ga vidi. Zatim je iz sžepa izvadio malu kutiju od slonovače koja je sadržavala “tri mala i teška grumenčića, svaki velićine omanjeg oraha, prozirano sumporaste boje.” Stranac je rekao Schweitzeru da je to istinska supstanca koju su davno tražili alkemičari. Schweitzer je držao jedan komadić u svojoj ruci i priupitao stranca bi li mogao dobiti mali komadić. Čovjek je to odbio, ali je Schweitzer uspio ukrasti mali dio zagrebavši ga noktom. Posjetioc je otišao nakon što je obećao da će se vratiti za 3 tjedna da pokaže dr. Schweitzeru neke “čudnovate vještine u vatri.” Čim je otišao, dr. Schweitzer odjurio je u svoj laboratorij gdje je otopio nešto olova u retorti i dodao majušan komadić kamena. No, metal se NIJE pretvorio u zlato kao što je on očekivao. Umjesto toga, “gotovo cijela masa olova je odletila, a ostatak se pretvorio u staklastu zemlju.” Tri tjedna kasnije, zagonetni stranac opet je bio pred njegovim vratima. Razgovarali su, i stranac je dosta dugo odbijao da ponovo pokaže Schweitzeru svoje kamenje, ali na kraju “mi je dao trunčicu veličine sjemenke repe, i rekao da primim ovaj mali dio najvećeg blaga na svijetu, kojeg su zapravo ikada vidjeli samo nekoliko kraljeva i princeza.” Schweitzer se je morao prenemagati, jer se sjeća da je protestirao da to nije dovoljno niti za transmutaciju 4 zrna olova u zlato. Tada je stranac uzeo komadić natrag, presjekao ga na pola i bacio jedan dio u vatru, govoreći: “još je dovoljno za tri!” Tada je Schweitzer priznao svoju krađu iz prethodne posjete i opisao kako se supstanca ponašala sa njegovim otopljenim olovom. Stranac se počeo smijati i rekao mu: “Vještiji si u krađi nego u svojoj medicini; jer da si umotao svoj ukradeni plijen u žuti vosak, da ga sačuvaš od olovnih para, probio bi do dna olova i promijenio ga u zlato.” Čovjek je tada otišao i obećao da će se vratiti drugo jutro da pokaže Schweitzeru ispravan način kako se izvodi transmutacija, ali,

Citat:
Nije došao ni sljedećeg dana ni ikada više. Poslao je samo jednu ispriku oko 9 i pol toga jutra, ispričavajući se nekim velikim poslom, i obećao da će doći oko 3 popodne, ali nije došao niti sam više ikada čuo za njega; i tada sam počeo sumnjati u čitavu stvar. Usprkos svega, kasnije te večeri, moja supruga... je došla i nagovarala me da napravim eksperiment... govoreći mi, da dok to ne učinim neću imati mira ni odmora cijelu noć... Ona je bila tako ozbiljna. I tako smo sve pripremili, moja supruga je rečenu tvar obložila žutim voskom, pripremio sam malo starog olova i stavio u retortu u vatri, koje se počelo topiti, supruga je stavila pripremljenu tvar u maloj piluli ili dugmiću, koje je onda proizvelo žuboreće zvukove u svojoj savršenoj operaciji, i unutar 15-ak minuta sva masa olova bila je transmutirana u ... najčišće zlato.


Barun Spinoza, koji je živio u blizini došao je sljedećeg dana da ispita to zlato i bio je uvjeren da je Schweitzer govorio istinu. Majstor za Testiranja u provinciji, gospodin Porelius, testirao je metal i proglasio ga originalnim; a gosp. Buectel, kovač, podvrgao ga je daljenjm testu koji je potvrdio da se radi o zlatu. Svjedočenja ovih ljudi opstalo je do današnjeg dana.

E sada, ili SVI oni lažu, ili je dr.Schweitzer zaista imao neobično iskustvo baš kao što je opisao. Interesantna je stvar da su i drugi ljudi opisali slične posjete čudnog čovjeka koji im je objavio istinu alkemijskog procesa, prikazao ju, i onda zagonetno nestao. To se dogodilo dovoljan broj puta na dovoljno udaljenim mjestima i vremenima da se zaključi da se ne radi o dogovorenoj varki ili obmani. Dvadeset godina prije Schweitzerovog susreta sa zagonetnim strancem, Jan Baptiste van Helmont, koji je zaslužan za nekoliko važnih znanstvenih otkrića, i koji je prvi shvatio da postoje ostali plinovi osim zraka; i koji je izmislio izraz “plin” {“gas”}, napisao je:

Citat:
Jer odista sam imao različite prilike da ga vidim [Kamen mudraca], i držati ga u svojim rukama, ali bio je boje poput šafrana u svom prahu, a opet poteži i sjajan. Jednom mi je bilo dato 16 mg, koje sam bacio na 227 g žive, ugrijao u retorti, nakon čega je sva živa uz izvjesnu bučnost prestala proticati, želirala se ... i na kraju sam dobio 225 g u 11 zrna najčišćeg zlata.


Sir Isaac Newton proučavao je alkemiju do smrti, ostajući u uvjerenju da je postojala mogućnost transmutacije. Veliki filozofi i matematičari, Descartes i Leibnitz su oba bili uvjereni da je transmutacija stvarnost. Čak i Robert Boyle koji je napisao knjigu Skeptični kemičar, je bio siguran do kraja života da je transmutacija bila moguća! Zašto? Ti su ljudi bili znanstvenici. A argument da su njihove ideje i zapažanja bili manje znanstveni od onih u današnje vrijeme jednostavno nisu točne. I sada dolazimo do naših mogućih protagonista sa Hrastova otoka. Kako smo napomenuli, za alkemičare se pričalo u razna vremena da su zadobivali besmrtnost, a jedan od njih je bio Nicolas Flamel. Flamel je bio siromašni pisar. Priča ide da je 1357. kupio jednu staru ukrašenu knjigu...

Citat:
“Korice su bile od mesinga, dobro uvezene, sa ugraviranim slovima neobičnih oblika... Ovo znam jer ih nisam mogao pročitati, a nisu bila ni Latinska ni Francuska slova... Što se tiče stvari o kojoj je unutra bilo riječi, bila je ugravirana (pretpostavljam) sa željeznom olovkom ili graverom, kožni listovi, ... čudno obojena...”


Navodno je prva stranica bila ispisana zlatnim slovima koja su govorila Abraham Židov, Svećenik, Princ, Levit, Astrolog i Filozof, naciji Židova raspršenoj Gnjevom Božjim u Francuskoj, želi Zdravlje. I tako se Flamel s pravom odnosi prema manuskriptu kao prema Knjizi Abrahama Židova. Posvetu slijedi kletva nad svakim onim koji nije ni svećenik ni Židov, a čita knjigu. No, Flamel je bio pisar, pa si je vjerojatno zamislio da ga to izuzima iz tih kletvi, pa je pročitao knjigu. Svrha knjige je javno bila da dâ podršku raštrkanim židovima učeći ih transmutiranju olova u zlato, tako da mogu platiti svoje poreze omraženoj rimskoj vlasti. Upute su bile jasne i lagane, ali su samo opisivale kasniji dio procesa. Upute za početak, rečeno je, date su u ilustracijama na 4. i 5. listu knjige. Flamel je napomenuo da iako su bile jako dobro napravljene {stranice}


Citat:
“...ipak nitko nebi mogao razumjeti o čemu se radi, bez da je vrlo vješt sa njihovom Kabalom, što je niz starih tradicija, a također i dobro upoznat sa njihovim knjigama.”


Kako priča ide, Flamel je 21 godinu pokušavao pronaći nekoga tko bi mu objasnio te slike. Naposljetku ga je supruga natjerala da pođe u Španjolsku i potraži rabina ilinekog učenog židova koji bi mu mogao pomoći. I tako je napravio poznato hodočašće do svetišta u Composteli, noseči sa sobom precizno izrađene kopije knjige. Nakon njegova posvećenja u svetištu otišao je u grad Leon u sjevernoj Španjolskoj gdje je sreo izvjesnog “Majstora Canchesa,” židovskog liječnika. Kada je taj čovjek vidio ilustracije bio je “zanesen, pun zapanjenosti i zadovoljstva”, nakon što ih je prepoznao kao dijelove knjige za koje se dugo vremena smatralo da je uništena. Obznanio je svoju namjeru da se vrati sa Flamelom u Francusku, ali je umro na putu u Oreleans. Flamel se vratio u Pariz sam. No, očito mu je stari židov morao nešto reći, jer je zapisao:

Citat:
“Imam sada početnu tvar, prve principe, ali ne i njihovu prvu pripremu, što je vrlo teška stvar, najteža na svijetu... Konačno, iznašao sam što sam želio, a to znam također i zbog snažnog mirisa i snažnog smrada od tih stvari. Imajući ovo, lako sam završio majstorstvo... Prvi puta kada sam napravio projekciju [transmutaciju] bilo je nad živom, gdje sam dobio otprilike nešto više od 200 grama čistog srebra. To je bilo u ponedjeljak, 17.01. oko podne, u mojoj kući, Perenelle [njegova supruga] je jedina bila prisutna, u godini uspostsvljanja {povratka} čovječanstva 1382.”


Primijetite ovaj datum 17.01., jer će se pojavljivati još mnogo puta! Nekoliko mjeseci kasnije Flamel je izveo svoju prvu transmutaciju u zlato. Je li to samo priča? Pa, ono što JE istina i što se može potvrditi jest da su Nicolas i Perenelle Flamel dali doprinos za “14 bolnica, 3 kapelice i 7 crkava u Parizu, sve novoizgrađeno, i obogaćeno velikim poklonima i prihodima, sa mnogim reparacijama u crkvenim dvorištima. Također smo i u Bolonji napravili gotovo isto toliko kao i u Parizu, da ne govorimo o dobrotvornim djelima koja smo oboje činili prema posebno siromašnim ljudima, načelno udovicama i siročadi.” Nakon Flamelove smrti u 1419.g., počele su glasine. Nadajući se da bi mogli pronaći nešto skriveno u nekoj od njegovih kuća, ljudi su ih stalno pretraživali, dok jedna od njih nije kompletno uništena. Bilo je priča da su Nicolas i Perenelle još bili živi. Navodno, ona je otišla u Švicarsku, a on je zakopao kladu u njen grob, a zatim je još jedna klada zakopana i na njegovom sprovodu. Kroz stoljeća opstala je priča da su Flamelovi porazili smrt. Paul Lucas, putnik iz 17.st., dok je putovao u Maloj Aziji, susreo je turskog filozofa koji mu je rekao da “su istinski filozofi bili imali tajnu produženja života za 1000 godina...” Lucas je rekao “Pa, Flamel je imao Kamen mudraca, pa je ipak mrtav.” On se nasmijao: “Zaista vjerujete u to? Ne, ne, moj prijatelju, Flamel još živi; ni on ni njegova supruga još nisu okusili smrt. Nema tri godine otkako sam bio sa njima... u Indiji; on je jedan od mojih najboljih prijatelja.”

1761.g. Flamel i njegova supruga, kako je izviješteno, bili su viđeni u nekoj operi u Parizu.

Pa, postoji problem glede navodnog traga o “Abrahamu židovu” koji IZGLEDA da nas usmjerava u smjeru bratstva alkemičara ili čuvara tajni. Ne želim sada prelaziti na tu temu, jer bi to samo još zakompliciralo stvar tako da možda ne bismo pronašli izlaz iz petlje. No, da olakšam misli čitatelja, dati ću nekoliko napomena o tome.

Čudno je da je Eugene Canseliet u svom uvodu u Drugom Izdanju Fulcanellijevih Misterija Katedrala, očito po uputama majstora alkemičara, tako dramatično naglasio razliku između kabbale i Cabale govoreći:

Citat:
...ova knjiga ponovo je iznijela na svjetlo fonetsku cabalu, čiji su principi i primjena bili potpuno izgubljeni. Nakon ovog detaljnog i preciznog objašnjenja, te kratke obrade, koje sam dao u vezi sa kentaurom, čovjekom-konjem iz Plessis-Bourea, u Deux Logis Alchimiques, ovaj materinji jezik nikada nesmije biti pomiješan sa židovskom Kabbalom. Iako nikad izgovorena, fonetska cabala, taj snažni idiom, je lako razumljiv i to je instikt ili glas prirode. Kao suprotnost, židovska Kabbala je puna transpozicija, inverzija, supstitucija i kalkulacija, toliko privremenih koliko i nerazumljivih. Zato je važno razlikovati te dvije riječi, CABALA i KABBALA, kako bi ih se koristilo sa razumijevanjem. Cabala proizlazi iz cadallhz ili latinskog caballus, konj; kabbala je iz hebrejskog Kabbalah, što znači tradicija. Konačno, figurativna značenja poput coterie*, dijeljenje ispod ruke ili intriga, razvijena u modernoj upotrebi putem analogije, bi trebala biti zanemarena kako bi se riječi/imenici cabala osiguralo jedino značenje koje je sigurno za nju. {* krug lica sa zajedničkim interesom}


Sada, ovo čudno iznošenje izraza “coterie” i “dijeljenje ispod ruke” i “intriga” u konjukciji sa onime što je upravo napomenuo o Kaballah-u kao izrazu za “tradiciju”, a da je Cabala “konj”, predstavlja najčudniju jukstapoziciju {položaj jedne stvari pored druge} riječi. Gotovo izgleda da nam Fulcanelli govori da je Kaballah, ili tradicija, zapravo patka {izvrtanje}. Sam Fulcanelli daje čudnu napomenu u Staništima Filozofa {Dwellings of the Philosophers}:

Citat:
Alkemija je opskurna samo zato jer je skrivena. Filozofi koji su htjeli prenijeti ekspoziciju njihove doktrine i plodove svojih radova na potomstvo uložili su mnogo napora da ne otkriju umjetnost putrm njene prezentacije u uobičajenom obliku, tako da je nestručnjak ne može zloupotrijebiti. ...da filozofi nemaju drugog sredstva na raspolaganju da ukradu od jednih ono što žele otkriti drugima., ali ta konfuzija metafora, različitih simbola, razvučenost izraza, kapricioznih formula praćenih potezom pera, izražena je u čistom jeziku samo za pohlepne i budalaste...


Poanta ovog sažetka je: ne pretpostavljajte ništa o židovima, masonima ili bilo kojoj drugoj grupi kada pokušavate razriješiti zagonetku. Gotovo sve do čega dođemo biti će zamračeno. A kada bude jasno vani, pravo pred našim nosevima, onda će biti još teže za vidjeti!

Vratimo se našem alkemičaru, sada dolazimo do godine 1745 u kojoj princ Charles Edward Stuart, znan i kao “Mladi Pretendent”, izvodi svoju Jakobitsku pobunu u pokušaju da ponovo zadobije Britansko prijestolje za svog oca “Starog Pretendenta.” Jakobitska stvar, za sve namjere i svrhe, bila je slomljena u bitci kod Cullodena u četvrtom mjesecu te godine, pa ipak je postojao stalni strah u Britanskoj vladi da su Jakobiti još uvijek pripremali urotu sa svojim francuskim simpatizerima, i biti Francuz u Londonu je u to doba bilo prepreka. Ta “špijunska groznica” rezultirala je uhićenjima mnogih Francuza, od kojih je većina kasnije puštena, ali bilo je to opasno vrijeme za Galske posjetioce! U 11-om mjesecu te godine jedan je Francuz bio uhićen i optužen za posjedovanje pro jakobitskih pisama. Postao je vrlo ogorčen i tvrdio je da mu je to “namješteno”. Uzimajući u obzir kakva su vremena bila, bilo je poprilično iznenađujuće da su mu povjerovali i pustili ga!

Horace Walpole, engleski autor i član parlamenata, napisao je pismo glede tog incidenta Sir Horace Mannu, 09.12.1745., u kojem kaže:

Citat:
Drugog dana ščepali su jednog čudnog čovjeka koji se zvao Grof Saint-Germain. Ovdje boravi dvije godine i ne govori tko je ni odakle je, ali kaže da se ne predstavlja svojim pravim imenom. On divno pjeva i svira violinu, lud je i ne baš osjećajan.



Ovo je jedan od nekoliko “autentičnih” komentara na sceni o jednom od naj zagonetnijih likova 18-og stoljeća. Još jedan poznananik Grofa Saint-Germaina, Grof Warnstedt, opisao je Saint-Germaina kao “potpunog šarlatana, budalu, lajavca, jebivjetra i varalicu.” Pa ipak njegov posljednji pokrovitelj rekao je da je Saint-Germain bio “možda jedan od najvećih mudraca koji je ikada živio.”

Očito, bio je to jedan od onih ljudi koje ili volite ili mrzite. Saint-Germain prvi je puta privukao našu pozornost u otmjenim krugovima Beča oko 1740., gdje je ukomešao dnevnu modu noseći crno cijelo vrijeme. Svi ostali bili su obučeni u odjeću svijetlih boja, saten i čipku, kitnjaste šare i dezeni; i onda stiže Saint-Germain u crnoj opravi i sjajnim dijamantima na prstima... Kakvo privlačenje pažnje! Također je imao naviku nositi sa sobom pregršt sitnih dijamanata u sžepovima umjesto novca! I tako, evo ga ovdje, privlačeći pažnju na sebe na svoj bizaran način, i prirodno je da je sklapao poznanstva sa lokalnim modnim kreatorima, Grofovima Zabor-om i Lobkowitz-em, koji su ga upoznali sa francuskim Maršalom de Belle Isle. Pa, izgleda da je Maršal bio ozbiljno boležljiv, ali njegova bolest nije zabilježena, tako da ne možemo vrednovati tvrdnje da ga je Saint-Germain izliječio, no, uprkost tome, Maršal je bio toliko zahvalan da je Saint-Germaina poveo sa sobom u Pariz, opremio mu stan i laboratorij. Detalji o grofovu životu u Parizu su prilično dobro poznati, i otuda započinju glasine.

Postoji izvještaj od “Grofice B__” (pseudonim, izgleda, pa trebamo zadržati sumnje glede informacije), koja je napisala u svojim memoarima Chroniques de l'oeil de boeuf , da, kada je srela grofa na večernjoj sjedeljki kod postarije grofice von Georgy, čiji je kasniji suprug bio ambasador u Veneciji 1670-ih, stara se je grofica sjetila Saint-Germaina iz njenih dana u Veneciji. I tako ga je pitala da li je njegov otac bio tamo u to doba. On je odgovorio da nije, ali ON jest! Pa, čovjek kojega je stara grofica znala TADA je imao najmanje 45 godina, a to je bilo prije najmamanje 50 godina, a toliko izgleda ima i čovjek koji stoji ispred nje! “Vrlo sam star” kazao je. “Ali onda bi morali imati skoro 100 godina,” ustvrdila je grofica. “To nije nemoguće”, odgovorio je grof. Zatim je ispričao neke detalje koji su staru groficu uvjerili da je to zaista bio on kojaega je znala iz Venecije. “Već sam uvjerena, Vi ste najneobičniji čovjek kojeg sam srela, đavo!” “Neee!” zavapio je glasno Saint-Germain, kojega se začulo po cijeloj prostoriji. “Bez takvih imena!” I počeo je drhtati, te je odmah napustio prostoriju.

Prilično dramatičan uvod u društvenu sredinu, slažete li se? No, da li je bio stvaran ili potez vrlo vještog foliranta? Da li je namjerno odlučio da usvoji ime nekoga koji je već duže vrijeme bio mrtav, o kome je možda već podosta znao, i zatim sve namjestio? U svakom slučaju to je bio početak “legende”, i mnogih drugih priča slične naravi koje su se proširile društvom poput šumskog požara. Saint-Germain je očito podržavao vatru sa svojim naznakama da je blisko poznavao “Svetu Obitelj” i bio pozvan na vjenčanje u Kani gdje je Isus pretvorio vodu u vino, i kao uzgred napomenuo da je uvijek znao da će Isus na kraju nadrapati.” Prema njemu, on je bio sklon Anni, majci djevice Marije, te je čak predložio njenu kanonizaciju na Nicsjskom koncilu 325.g. ljeta gospodnjeg! Koji tip! Rečenica za svaku priliku! Vrlo skoro grof je učinio da mu Luj XV i njegova ljubavnica, Madam Pompadur, jedu iz ruke, i zaista bi MOGLO biti istina da je on bio francuski špijun u Engleskoj kada je tamo bio uhićen, jer je kasnije imao veze sa nekim sumnjivim biznisom za lakovjernog kralja Francuske.

1760., Luj je poslao Saint-Germaina u Hag kao svog osobnog predstavnika da organizira pozajmicu sa Austrijom koja je trebala pomoći sedmogodišnji rat protiv Engleske. No, dok je bio u Nizozemskoj, grof se posvađao sa svojim prijateljem Kazanovom, koji je također bio diplomat u Hagu. Kazanova se jako trudio da javno diskreditira Saint-Germaina, ali bez uspjeha. Netko bi se mogao zapitati što je to što je Kazanova tada otkrio o Saint-Germainu. U svakom slučaju, Saint-Germain si je stvarao i druge neprijatelje. Jedan od tih neprijatelja bio je Duc de Choiseul, ministar vanjskih poslova kralja Luja. Duc je otkrio da je Saint-Germain istraživao mogućnosti dogovaranja mira između Engleske i Francuske. Sada, to ne zvuči kao loš plan, ali je Duc uspio uvjeriti kralja da je to bila drska izdaja, i grof je morao otići u Englesku i onda natrag u Nizozemsku. U Nizozemskoj je grof živio pod imenom grof Surmont, i radio je da poveća prihode kako bi uspostavio laboratorije u kojima je radio boje i angažirao se u svojim alkemičarskim eksperimentima. Prema svim izvješćima, on je bio uspješan u NEKOM smislu, jer je nestao iz Nizozemske sa 100.000 guldena {nizozemski novac}!

Zatim se pojavio u Belgiji kao Markiz de Monferrat. Uspostavio je još jedan laboratorij sa tuđim novcem prije no što je ponovo nestao. (počinjemo li ovdje nazirati šablonu?) Tijekom brojnih godina, o Saint-Germainovim su se aktivnostima pojavljivala izvješćća iz različitih dijelova Europe, a 1768., pojavio se na dvoru Velike Katarine. Turska je upravo bila objavila rat Rusiji, a Saint-Germain predstavio je sebe kao vrijednog diplomata zbog svog statusa kao “insajdera” u francuskoj politici. Vrlo brzo postao je savjetnik Grofa Alekseja Orlova, zapovjednika Ruskih Carskih Snaga. Orlov ga je učinio visoko rangiranim oficirom ruske armije, a Saint-Germain je zadobio engleski nadimak “General Welldone” {General DobarPosao}. Njegov uspjeh u Rusiji mogao mu je omogućiti da počiva na svojim lovorikama, ali on to nije htio. 1774., pojavio se u Nirnbergu tražeći novac od vojnog guvernera Brandenburga, Charlesa Alexandera. Njegov prividan nadimak tada (očito više nije bio zadovoljan da bude ili grof ili Markiz) bio je Princ Rakoczy od Transilvanije! Prirodno, vojni guverner Brandenburga je bio impresioniran kada je grof Orlov posjetio Nirnberg i toplo prigrlio “princa”. No, kasnije, kada je Charles napravio malu istragu, otkrio je da je STVARNI princ Rakoczy nesumnjivo mrtav i da je ovaj lažni princ zapravo samo grof Saint-Germain!

- nastavlja se -


system error 1234! Please contact administrator!