******************

Kada svijest čovjeka u hipnozi potamni

i isključi se, ne osjeća čovjek nikakve boli.

Ako duh posve napusti tijelo,

ljudi to zovu smrću.

Ni u tom stanju čovjek ne osjeća

ni radosti ni boli.

Za života su duh i tijelo tijesno povezani,

pa se svaki pokret duha odražuje na tijelu:

ako je duh svjestan svoje snage i zdravlja,

onda je i tijelo zdravo i snažno.

Prepusti li se duh strahovanjima, brigama

i drugom krivom mišljenju,

pojavljuje se ono u tijelu

kao nelagodnost, slabost i bolest.

Stoga čovjek treba svoj duh stalno da upravlja

na zbilju: na svoju svjetlost, snagu i savršenost,

a ne da ponižava samoga sebe

smatrajući se slabim.

 

Kada čovjek odloži svoje tijelo,

okreće se neprolazni duh

višim i svjetlijim svjetovima

nošen mislima kojima se predavao

boraveći u tijelu.

Stoga treba čovjek, dok je još u tijelu,

držati svoj duh čistim i svjetlim,

a ne misliti na zlo i na bolesti;

jer ove nije Bog stvorio ni želio,

već su to fantomi tmine i nesaznanja,

koje je ljudski duh oblikovao.

Stoga treba čovjek da spozna njihovo ništavilo

i treba ih kao sjene zanijekati,

pa će se u svjetlu zbilje rasplinuti i nestati.

Vjerovanje u njihov opstanak uzrokuje strah,

strahovanje stvara tamu,

u kojoj i vlat trave njišući se

može narasti do strašila i utvare.

U takovoj dubokoj tami mogu utvare bolesti

i smrti čovjeka prestrašiti;

no kada jedna jedina zraka svjetla

padne u tu tminu,

isčezuju sablasti

i očituju svoje ništavilo.

Neka bi čovjek stoga svoj pogled stalno

obraćao u zbilju,

na svoje svjetlo božansko biće

te kao dijete božje neka bi afirmirao

svoje jedinstvo s Bogom,

svoju čistoću i savršenost.

Brigu, bolest i trpnju

koje ne dolaze od Boga

treba kao tvorevine krivog mišljenja

protjerati u ništavilo

i ne dati se obmanjivati od varke sjetila.

Tada se ne može javiti strah

niti krivo mišljenje

te ne mogu nastati brige ni nesreće,

bolesti ni trpnje.....

Tako govoraše anđeo,

a u nebeskom prostranstvu

nastade otok mira

zapljuskivan valovima morskim.

Na najvišem vrhu otoka

dizala se kristalna palača,

a u njenoj svečanoj dvorani

sjedješe anđeo okružen lebdećim kerubinima,

čija je odjeća od svjetlosti

zračila kišu obojenih iskara.

Na valovima morskim

polako se kretala

osamljena lađica -

slika beskrajnog mira.

Anđeo ustade i izađe

te podiže glas tako

da je cijelo nebo odzvanjalo:

Pogledajte zbilju i istinu,

nebo prožeto duhom božjim!

Sva bića znaju da su ovdje

u svetom domu mira

i beskrajnog rasta i razvoja.

Tu nema ni gladi ni svađe,

ni briga ni težnja.

Tu su želje i stvarnost - jedno.

Ovaj svijet svjetlosti je vaš

i vječna domaja svih bića.

Neka bi ove riječi našle

odjeka u vašim srcima,

da bi u njima zasjala svjetlost i istina

te vam otkrila istinu i božanstvo života.

 

(izvor nepoznat)