Danas je jedan od onih rijetkih dana, kada sam opet u gradu, i uživam u vibracijama lijepog, mada prohladnog dana. Zašla sam nakon kratke šetnje, u meni jedno od najdražih mjesta, dražih od svih kafića zajedno, u čitaonicu, gdje me je trenutno preplavio mir, i napunio moje baterije..

Odmah me smješkom, velikim kao kuća, dočekala jedna od dragih knjižničarki, kojoj sam prije par godina napravila horoskop za njenoga sina, koji je bio u krizi, gotovo depresiji..Vidjela sam da će dečko vrlo brzo naći svoj mir, i to sam i rekla njegovoj majci..

već sam i zaboravila na to, jer rijetko idem u knjižnicu, otkako radim..

A ona mi reče, da je njen sin maturirao sa odličnim, i studira kineziologiju, savršeno sretan i ispunjen..

To mi je dodatno napunilo baterije, jer ponekad pomislim, mogu li ja još sjati, uopće, da li je moje stakalce duše. prekriveno prašinom ovoga svijeta, još imalo sposobno da kroz njega prolazi svjetlo?

Često se svi pitaju to isto pitanje..

I dobih direktan odgovor, odlučivši se, da malo čitam Bosmansa, jer volim njegove citate..

I pronađoh  njegovu propovjed za vlastitu sprovodnu misu..

Neobično, ali predivno..

Izdvajam jedan dio, koji mi je dao odgovor i na moje pitanje..

Ako netko želi pročitati cijeli članak, nalazi se na ovom linku:

http://www.dnevno.hr/vjera/svjedocanstva/83322-pisac-phil-bosmans-sastavio-propovijed-za-vlastitu-sprovodnu-misu-koja-zapocinje-rijecima-dragi-ljudi-ja-nisam-mrtav-zivim.html

"Jedino stvari s kojima je moguće umrijeti, zaslužuju da s njima i živiš. To su Bog i prijateljstvo.“ Bog nas nije načinio za smrt. Mi smo djeca svjetla, djeca dana. Ne pripadamo noći i tami, ni smrti. Bog nas sve kroz smrt i preko smrti izvodi u zemlju gdje vrijeme staje i gdje ljubav ne poznaje granice. Smrt nas ne može rastaviti. Samo smrt ljubavi kida sve veze. Gdje umire ljubav, tu smrt dolazi u kuću i u srce. Gdje umire ljubav, tu se bude demoni i ljudi dolaze ovdje i sada, svakoga dana iznova u pakao, kao što to gledamo u svojoj okolini i navečer na televiziji. Zato moramo pod svaku cijenu spriječiti da ljubav umre. Kao što val polako prelazi u more iz kojega je nastao, tako sam ja u tišini vraćen u veliko more Božje ljubavi, s posljednjom molitvom na mojim usnama: Dragi Bože, toliko me ljubiš. Čvrsto me držiš dvjema rukama. Da, Gospodine, ljubio si me takva kakav jesam. Beskrajnom strpljivošću držao si me u svojoj službi. Ja sam bio mali komadić stakla, kroz koje tvoja ljubav svijetli ljudima. Mali komadić stakla, koji puta prašnjav od svakodnevice, uprljan olujama života. Ali ti si ga svaki put oprao, prao me sedamdeset puta sedam na toploj kiši svoga milosrđa. Nježno si ga stavljao na svoje sunce, da bi sjajnije nego ikada igrao u vječnoj igri ljubavi između tebe i ljudi. Dragi Bože, ti iz krhotina činiš ogledalo ljubavi. Dragi Bože, sve si mi dao. Daj mi još samo jedno: zahvalno srce.“

Phil Bosmans