Upisao:

jaky

OBJAVLJENO:

Konvencionalne i krajnje istine

Zbog toga što se način na koji se šalica pojavljuje i način na koji ona postoji ne podudaraju, šalica je lažni objekt. Iako su konvencionalne istine lažni objekti, one ipak zapravo postoje zato što je um koji izravno opaža konvencionalnu istinu valjani um, potpuno pouzdani um.

Općenito, sve što god postoji je ili konvencionalna istina ili krajnja istina, a budući da se krajnja istina odnosi samo na prazninu, sve osim praznine je konvencionalna istina. Na primjer, stvari poput kuća, automobila i stolova su konvencionalne istine. Sve konvencionalne istine su lažni objekti, zbog toga što se način na koji se pojavljuju i način na koji postoje ne podudaraju.
Ako nam se netko čini prijateljski nastrojenim i ljubaznim, ali mu je stvarna namjera steći naše povjerenje kako bi nas pokrao, rekli bismo 
da je on lažan ili varljiv, jer postoji nesuglasje između onoga kako izgleda i njegove stvarne prirode. Slično, objekti poput oblikâ i zvukova lažni su ili varljivi, zbog toga što se pojavljuju kao da postoje inherentno, ali su u stvarnosti potpuno lišeni inherentnoga postojanja. Zbog toga što se način na koji se pojavljuju ne podudara s načinom na koji postoje, konvencionalne se istine nazivaju „varljivim fenomenima”.
Na primjer, čini se da šalica postoji neovisno o svojim dijelovima, svojim uzrocima i o umu koji je poima, ali ona u stvarnosti sasvim ovisi o tim stvarima. Zbog toga što se način na koji se šalica pojavljuje i način na koji ona postoji ne podudaraju, šalica je lažni objekt. Iako su konvencionalne istine lažni objekti, one ipak zapravo postoje zato što je um koji izravno opaža konvencionalnu istinu valjani um, potpuno pouzdani um. Na primjer, očna svijest koja izravno opaža šalicu na stolu valjan je saznavatelj zato što nas neće zavarati – ako pružimo ruku kako bismo podigli šalicu naći ćemo je tamo gdje je naša svijest oka vidi. U tom je pogledu svijest oka koja zapaža šalicu na stolu različita od svijesti oka koja pogrešno zamjenjuje šalicu čiji odraz vidi u zrcalu sa stvarnom šalicom, ili od svijesti oka koja vidi fatamorganu kao vodu.
Premda je šalica lažni objekt, u praktičnim je svrhama svijest oka koja ju izravno opaža valjan, pouzdan um. Međutim, iako ona jest valjani um, svejedno je pogrešna svjesnost utoliko što se šalica tom 
umu pojavljuje kao istinski postojeća. Ona je valjana i nevarljiva s obzirom na konvencionalna svojstva šalice – njen položaj, veličinu, boju i tako dalje – ali je pogrešna s obzirom na njenu pojavnost.
Ukratko, konvencionalni objekti su lažni, jer iako izgledaju kao da postoje sa svoje strane, u stvarnosti su puke pojavnosti umu, poput stvari viđenih u snovima. Unutar konteksta snova, međutim, objekti sna imaju relativnu valjanost, a to ih razdvaja od stvari koje uopće ne postoje. Recimo da smo u snu ukrali dijamant i da nas netko upita jesmo li ga mi ukrali. Iako je taj san puka tvorevina našeg uma, ukoliko odgovorimo s „da” govorimo istinu, dok ako odgovorimo s „ne”, govorimo laž.
Na isti način, iako je u stvarnosti cijeli svemir samo pojavnost umu, unutar konteksta iskustva običnih bića možemo razlučivati relativne istine od relativnih lažnosti. Konvencionalne istine mogu se podijeliti na grube konvencionalne istine i suptilne konvencionalne istine. Možemo razumjeti kako svi fenomeni imaju ove dvije razine konvencionalne istine razmatrajući primjer automobila. Automobil sâm, automobil ovisan o svojim uzrocima i automobil ovisan o svojim dijelovima su grube konvencionalne istine automobila. Nazivaju se „grubima” zato što ih je relativno lako razumjeti.
Automobil koji ovisi o svojoj osnovi imputacije prilično je suptilan i nije ga lako razumjeti, ali je još uvijek gruba konvencionalna istina. Osnova za imputaciju automobila su dijelovi automobila. Da bismo pojmili automobil, dijelovi automobila moraju se pojaviti našem umu; bez pojave tih dijelova nema načina da razvijemo misao „automobil”. Iz tog su razloga dijelovi osnova za imputaciju automobila.
Mi kažemo „Vidim automobil”, ali, strogo govoreći, sve što uopće vidimo samo su dijelovi automobila. Međutim, kada razvijemo misao „automobil” uočavanjem njegovih dijelova, mi vidimo automobil. Nema automobila koji je drugo od svojih dijelova, nema tijela koje je drugo od svojih dijelova, i tako dalje. Automobil koji postoji samo kao puka imputacija mišlju je suptilna konvencionalna istina automobila. Ovo ćemo shvatiti kad spoznamo da automobil nije ništa više od puke imputacije od strane valjanoga uma. Ne možemo razumjeti suptilne konvencionalne istine ako nismo razumjeli prazninu.
Kada temeljito spoznamo suptilnu konvencionalnu istinu, spoznali smo i konvencionalnu istinu i krajnju istinu. Strogo govoreći, istina, krajnja istina i praznina su istoznačne, zbog toga što konvencionalne istine nisu prave istine već lažni objekti. One su istine samo za umove onih koji nisu spoznali prazninu. Samo je praznina istina, zato što jedino praznina postoji na način na koji se pojavljuje. Kada um bilo kojeg osjetilnog bića izravno opaža konvencionalne istine, poput oblikâ, one se pojavljuju kao da postoje sa svoje strane.
Međutim, kada um Uzvišenog bića, bića koje je izravno spoznalo prazninu, izravno opaža prazninu, ne pojavljuje se ništa osim praznine; taj je um potpuno stopljen s pukim odsustvom inherentno postojećih fenomena. Način na koji se praznina pojavljuje umu nekoncepcijskoga izravnog opažatelja točno se podudara s načinom na koji praznina postoji. Trebali bismo obratiti pažnju na to da, iako praznina jest krajnja istina, ona nije inherentno postojeća. Praznina nije odvojena stvarnost koja postoji u pozadini konvencionalnih pojavnosti, već je prava priroda tih pojavnosti.
Ne može se izdvojeno govoriti o praznini, zbog toga što je praznina uvijek puki nedostatak inherentnog postojanja nečega. Na primjer, praznina našeg tijela je odsustvo inherentnog postojanja našeg tijela, i bez našeg tijela kao njene osnove ova praznina ne može postojati. Kako praznina nužno ovisi o osnovi, lišena je inherentnog postojanja. U Vodiču kroz način života Bodhisattve, Shantideva definira krajnju istinu kao fenomen koji je istinit za neokaljani um Uzvišenog bića. Neokaljani um je um koji izravno spoznaje prazninu. Ovaj je um jedina nepogrešiva svjesnost, a posjeduju ga isključivo Uzvišena bića.
Zbog toga što su neokaljani umovi sasvim nepogrešivi, sve što je ovim umovima izravno opaženo kao istinito je nužno krajnja istina. Kao suprotnost tome, sve što se umom običnog bića, bića koje nije izravno spoznalo 
prazninu, izravno opaža kao istinito nužno nije krajnja istina, zbog toga što su svi umovi običnih bića pogrešni, a pogrešni umovi nikad ne mogu izravno opažati istinu. Zbog otisaka koncepcijskih misli koje prianjaju na osam ekstrema, sve što se pojavljuje umovima običnih bića izgleda kao da je inherentno postojeće. Samo je mudrost meditativne uravnoteženosti koja izravno spoznaje prazninu neokaljana otiscima ovih koncepcijskih misli.
To je jedina mudrost koja nema pogrešnu pojavnost. Kada Uzvišeni Bodhisattva, Bodhisattva koji je izravno spoznao prazninu meditira na prazninu, njegov se ili njen um u potpunosti stapa s prazninom, bez ikakve pojave inherentnog postojanja. On razvija potpuno čistu, neokaljanu mudrost koja je krajnja bodhichitta. Međutim, kada ustane iz meditativne uravnoteženosti, zbog otisaka istinskog prianjanja konvencionalni se fenomeni ponovno pojavljuju njegovom umu kao inherentno postojeći, a njegova neokaljana mudrost privremeno postaje neočitovana.
Samo Buddha može očitovati neokaljanu mudrost u isto vrijeme izravno opažajući konvencionalne istine. Neuobičajena kvaliteta Buddhe je da pojedini trenutak Buddhinoga uma spoznaje i konvencionalnu istinu i krajnju istinu izravno i istovremeno. Postoje mnoge 
razine krajnje bodhichitte. Na primjer, krajnja bodhichitta postignuta tantričkom praksom mnogo je dublja od one koja se razvija samo praksom Sutre, a vrhunska krajnja bodhichitta je bodhichitta Buddhe.
Ako valjanim rezoniranjem spoznamo puku odsutnost prvog ekstrema, ekstrema proizvodnje, lako ćemo moći spoznati i prazninu ostalih sedam ekstrema. Jednom kada smo spoznali prazninu osam ekstrema, spoznali smo prazninu svih fenomena. Stekavši ovu spoznaju, nastavljamo promišljati i meditirati o praznini proizvedenih fenomena i tako dalje, i kako se naše meditacije budu produbljivale osjetit ćemo kako se svi fenomeni rastvaraju u praznini.
Tada ćemo biti u stanju održavati jednousmjerenu koncentraciju na prazninu svih fenomena. Da bismo meditirali o praznini proizvedenih fenomena, možemo misliti: Ja koji sam rođen, kroz uzroke i uvjete, kao ljudsko biće, sam nenalažljiv, kad sebe tražim mudrošću unutar tijela i uma, ili odvojeno od tijela i uma. To dokazuje da ja kakvog inače vidim, uopće ne postoji. Nakon što ovako kontempliramo, osjećamo kako ja kojeg inače vidimo nestaje, a mi opažamo prostoru-nalik prazninu koja je puka odsutnost sebe kojeg inače vidimo. Osjećamo kako nam um ulazi u tu prostoru-nalik prazninu i jednousmjereno tamo ostaje. Ova meditacija se zove „prostoru-nalik meditativna uravnoteženost na prazninu”.
Baš kao što orlovi dok jedre silnim nebeskim prostranstvima ne nailaze na zapreke i trebaju samo mali trud da bi održali svoj let, tako i napredni meditatori koji se koncentriraju na prazninu mogu dugo vremena meditirati na prazninu uz vrlo malo truda. Njihovi umovi jedre prostoru-nalik prazninom, nezapriječeni ijednim drugim fenomenom. Kada meditiramo na prazninu trebali bismo pokušati oponašati ove meditatore. Jednom kada smo pronašli svoj objekt meditacije, puko odsustvo sebe kojeg inače vidimo, trebali bismo se suzdržati od daljnje analize i jednostavno umiriti svoj um u iskustvu ove praznine.
S vremena na vrijeme bismo trebali provjeriti kako bismo se uvjerili da nismo izgubili ni jasnu pojavnost praznine ni prepoznavanje njenog značenja, ali ne bismo trebali provjeravati previše snažno jer bi nam to moglo poremetiti koncentraciju. Naša meditacija ne bi smjela biti poput leta sitne ptičice, koja nikada ne prestaje mahati krilima i koja stalno mijenja smjer, već bi trebala nalikovati letu orla, koji nježno jedri, uz samo povremeno prilagođavanje svojih krila. Meditirajući na ovaj način, osjetit ćemo kako nam se um rastvara u praznini i postaje jedno s njom. Ako smo uspješni u ovome, onda smo tijekom meditacije slobodni od očitovanog samoprianjanja.
Ali ako, s druge strane, provedemo čitavo vrijeme provjeravajući i analizirajući, nikada ne dozvoljavajući svom umu da se opusti u prostoru praznine, nećemo nikada steći ovo iskustvo i naša meditacija neće poslužiti umanjivanju našeg samoprianjanja. Općenito, trebamo poboljšati svoje razumijevanje praznine obimnim studiranjem, pristupajući joj s mnogo različitih strana i koristeći mnoge različite kutove gledanja i načine zaključivanja.
Također je važno temeljito se zbližiti s jednom potpunom meditacijom na prazninu kroz stalno promišljanje, točno razumijevajući kako koristiti rezoniranje da bi nas dovelo do iskustva praznine. Zatim se možemo jednousmjereno koncentrirati na prazninu i pokušati stopiti svoj um s njom, kao da miješamo vodu s vodom.

SADRŽAJ UPISAO

Merlin

1

Smatrate člana jaky dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

KOMENTARI

  • Trenutno nema komentara

MAGAZIN

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info