svašta mi možemo.... naravno da možemo provoditi i po cijele cjelcate dane u njuškanju za svim onim nerazriješenim, neiscijeljenim, nevaljalim elementima u nama i oko nas....
možemo odrezati teške odnose, otpustiti boli, zatomiti ljutnju, poništiti krivnju, izglancati karmu, razmrsiti zapetljane situacije, svjetlom razasjati svaki osjećaj tamne energije, iscijeliti ranjenost.... i što sve ne....
a možemo i jednostavno.... živjeti udisaje i izdisaje.... svakom stanicom svog bića u shvaćanju da život diše i pulsira, gradi i ruši, spaja i razdvaja, miluje i udara, umiruje i divlja....
možemo rasti svoje sazrijevanje u bolu kao i u radosti, u nedovršenom kao i u potpunom, u blistavosti osjećaja trenutka kao i u tamnim ranama prolaznosti....
započela je jednom davno, davno i uvukla se u sve pore duhovnosti i razmahala se čovjekom, svijetom i sviješću: opsjednutost.
opsjednutost potrebom korigiranja samoga Života....
strah od briga.
što je neprirodno u brizi i zabrinutosti za svoje najmilije?
strah od sumnji. što je neprirodno u sumnjama?
strah od tuge. strah od strahova.
strah od priznavanja svih osjećaja za koje ne možemo uvijek tvrditi da su ugodni, ali su ljudski, životni.... i sposobnost da ih osjetimo zajednička je svima nama.
strah od pitanja koje život donosi, dok u oblacima iznad naših glava pokušavamo zadržati uokvirene odgovore koji ne riješavaju ništa, samo tako lebde u zamišljenoj sigurnosti koje u ovoj materijalnoj stvarnosti zapravo nema....
potreba za ispravljanjem Života.... kao da je Život greška!
stav da se suze mogu spriječiti i ideja da je nesavršenost nepodnošljiva, a neprestano stanje radosti, sreće, ispunjenosti, zdravlja, blagostanja, jedino ispravno bivanje....
svako biće, bez da ga se posebno o tome uči ili na to upućuje, svako biće zapravo zna – koje olakšanje nastupa i kako se osjeća ono, svakoj duši oduvijek dano prosvjetljenje, kad se život jednostavno prestane smatrati izlječivom bolešću....
Život nije ni bolest, ni poremećaj.... a i kad bi bio, i kada bismo u nekoj igri riječi rekli da je, što onda....?! istog trena mogli bismo ustanoviti da lijeka nema.
možemo prihvatiti da smo napravili ono što možemo nazvati greškama, da i dalje tokom života činimo greške, da smo nepravedni ponekad, da rastemo i s vremenom se uzdižemo iz svih naših boli, da trebamo čak i sva svoja nezadovoljstva, nemirenja i tuge koje ostavljaju praznine i pukotine kroz koje neka iznenadna, neočekivana blistanja jednako tako neizbježno navrate u nas....
možemo prihvatiti da život u svojoj nepreglednoj paleti sadrži i ono što se ne može dovršiti, usavršiti, upotpuniti, iscijeliti, obratiti, pričom uljepšati, našim zamislima kreirati....
ne postoji trenutak u kome je sve, baš sve gotovo, sve dovršeno, sve rečeno, sve ispunjeno.... ne postoji trenutak u kojem smo savršeno slobodni od mogućnosti naviranja suza, tuga, oluja, boli, pitanja....
postoji samo Život i mi u njemu.... sve što tako jedno u jednome bez prestanka teče....
ništa loše o čežnji za iscjeljenjem.... ništa loše o navaljivanjima da se bude sretan i sretan i opet i uvijek samo sretan.... i uvijek zdrav bez ikakvih tegoba ikada....
ali.... što s tim, kad lažno je, neautentično je, zavaravanje je....
mi možemo i smijemo i darovano nam je; dozvoliti sebi i greške i strahove i suze i sumnje i boli i pitanja....
ljepoti postojanja nije potrebno uljepšavanje i šminka..... ni navaljivanje u tonu, daj sredi se....
Život nije dijagnoza, pa ajmo sada, bacimo se na posao svog života, pobijedimo tu bolest....
smiješno, zar ne....
bglavac
edin.kecanovic
