Kada se izuzmu neminovni događaji i bolest, čovek treba da se zapita zašto je nezadovoljan? Zašto ne zna, da se opusti i prepusti i uzme život takav kakav je. A lep je.
Zašto se neprestano traži nešto novo, drugačije? Primetila sam da ima i takvih ( u životu u živo) kojima veoma brzo dosadi i ono što je lepo i što bi trebao negovati i biti zadovoljan. Kao da je čoveku tesna koža, nešto bi, a i da sam ne zna šta? Kada je na dopustu ne uživi u tim danima, već govori o sledećoj godini kako će provesti; kada je u nekom društvu ne opusti se već govori kako mu je bilo pre; kada pozove nekoga na ručak govori kako će drugi put pripremiti bolje; kada sluša glazbu misli koji će drugi cd kupiti. Znam banalni su primeri, a nije mi jasno zašto ne može da se skoncentrira na sadašnjost?
Jasno mi je i to, da se ne može biti stalno u nekom "dobrom" i sama budem ponekada u takvoj koži, a traje veoma kratko, a nekima je to stalnica, način života i ne nađe u ničemu radost. Kao da namerno traži ne dobro, već slabo. Smeta im vreme, smeta im politika, sused, dečija igra na dvorištu, partnerova rodbina, mala plata, i još nebrojeno razloga koji nisu uslovi za čovekovo zadovoljstvo.
I umesto da se mobilizira i učini nešto da osvesti, da ima sve razloge za dobro raspoloženje, utapa se u svojoj "lenosti" i prebacuje krivnju na druge. Takvo stanje dovodi u kasnijim godinama u apatičnost i depresiranje.
Sve učiniti da se to popravi. Začeti od malene kavice; obratiti pažnju na njen ukus, miris, ugođaj. Polako korak po korak, jer i to se može natrenirati i vremenom će se čulo za zadovoljstvo razviti, baš kao i kada se natrenira ubacivanje lopte u koš. Čim više bacanje lopte, tim više pogodaka, pa ni "trojka" neće izostati.
Izaći iz monotonije, razvedriti svoju dušu i srce. Može se. Mora se.