Sjećate li se igre pokvarenog telefona koju smo se znali igrati kao djeca? Znate ono u kojoj nekome na uho šapnete nešto u stilu: - Pas ima ružičasti jezik, tad taj šapne dalje drugom djetetu i rečenica putuje u krug sve dok se ne vrati natrag do vas i ispadne kako se radi o mački s klempavim ušima. Rečenica uvijek ide u krug, evoluira, raste, uvijek se vraća promijenjena, bez da se točno zna kada i kako se to dogodilo.

Igra koje smo se igrali trebala nas je naučiti lekciju koju bismo trebali sa sobom ponijeti u život odraslih, no žalosno je da većina nas na nju zaboravi. Lekcija pokvarenog telefona je da - bez obzira što kažete nekoj osobi, ako ta osoba to ponovi, ona će i priču prilagoditi sebi iz ovog ili onog razloga.

Nije li vam svima već dosta pokvarenih telefona i osoba koje funkcioniraju kao pokvareni telefon slučajno ili namjerno. To su one osobe koje uzmu neku polovičnu informaciju pa malo nadodaju i "voila", eto sasvim nove i zanimljive priče.

Kao da vi nekom ispričate da ste išli u dućan i kupili kruh i mlijeko, a na kraju od neke desete osobe saznate da ste vi stvarno bili u dućanu i kupili kruh i mlijeko, samo ono što možda ne znate jest da ste kupili i deset deka salame, jedan paket Petit Beurre keksi, teglicu krastavaca i pohvatali se s čistačem u dućanu negdje između juha iz vrećice i prehrambenih proizvoda za dijabetičare. Niste to znali? Pa, ali ja sam to čula od barem tri različite osobe koje su to čule od nekog, a kad to toliko osoba zna mora biti istinito.

Tu su i osobe koje nenamjerno krivo čuju, ali svejedno prenose informacije za koje znaju da nisu pouzdane, a i oni koji pokrenu lažnu lavinu i bez poticaja. Ja stvarno ne razumijem što je takvim ljudima i zašto im je nekima koji to namjerno rade to toliko zanimljivo i zabavno. Očito ti ljudi imaju previše slobodnog vremena da bi se bavili spletkama i izmišljanjima.

A što ako ti tu informaciju prenesu osobe kojima misliš da možeš vjerovati, a zapravo kad dođeš kući navečer i u ogledalu spaziš nekoliko noževa izdaje zabijenih u leđa  i kad se pitaš odakle to, ni ne znaš da su ih oni tu smjestili?

Zapravo, zvuči grozno za što su sve ljudi sposobni. A što ih uopće na to natjera? Je li to prevelika sredina gdje naprosto nema pravih prijateljstava? Ili je to premala sredina gdje je bitno da se nešto događa, pa makar to bilo i fabricirano? Kao, predugo je sve mirno, ajmo uzburkati vodu. A možda je to u ljudskoj prirodi, pa su zapravo svi oni koji to ne rade iznimke, a ne pravilo.

Kako god bilo, ljudi koji se igraju pokvarenog telefona, po meni, nemaju vlastiti život niti ništa zanimljivo u njemu, pa smišljaju načine kako ga zakomplicirati nekom drugome. Ako je itko malen u mojim očima, onda su to ti ljudi.

Bez zamjere,

Vaša Diva iz Međimurja

www.žena.hr