Ljudi misle na određeni način zato što žive na određeni način, i žive na određeni način zato što misle na određeni način. Oba stava su jednako istinita, a samo zbog toga što ih ne možemo iskazati u isto vrijeme, mi ih moramo iskazati jedan za drugim, premda nije važno koji je iskaz prvi, a koji drugi.
(W. Stark)

U snovima, siderično tijelo čovjeka može se projicirati izvan fizičkog tijela pomoću mašte i djelovati na udaljenost s određenim ciljem. (Paracelzus, Philosophia sagax)

Ljubav, bez želje za posjedovanjem, dobro znajući da u krajnjoj liniji nema posjednika – to je najviša Ljubav.
Ljubav, bez govora i bez misli na „ja“, dobro znajući da je to takozvano „ja“ puka zabluda.

Hrabar je čin prezrijeti smrt, ali tamo gdje je život strašniji od smrti,
Tu je najistinitija hrabrost smjeti živjeti.
(Religio Medicci)

Draži mi je jedan no tisuću, ako je najbolji. (Heraklit)

Sve što živi i diše, od običnih ljudi do volova, konja, svinja, ovaca, pa sve do insekata, zrikavaca što žive pod zemljom i mravi, - svi bez iznimke, vole život i mrze smrt. Sve što ima krv i meso osjeća istu bol ... Kad uvidiš da su rogovi puža i rogovi bika isti, da je palčić iste vrijednosti kao i silni Rukh, onda dođi, i tada ćemo ponovo razgovarati o religiji ... (Yikyubo)

Što ne možemo izbjeći, moramo naučiti trpjeti. Život nam, baš kao i svjetski sklad, tvore i nesuglasja i različiti tonovi, milozvučni i opori, povišeni i sniženi, nježni i glasni. Kad bi glazbenik volio samo neke od njih, što bi mogao otpjevati? Sve ih mora znati upotrijebiti i pomiješati. Isto nam vrijedi za dobro i zlo, koji su od iste građe kao i naš život. (Montaigne, Ogledi)

Možda riječi Matsakure, zen svećenika mogu poetičnije i plastičnije prikazati, simboličko -„kartirati“ - tu univerzalnu releksiju umjetnosti: Sjednimo smireni i promatrajmo ovaj vrt pijeska i kamena, Soami. Glasoviti umjetnik koji ga je stvorio, izražava ovdje svoje razumijevanje prosvjetljenja vanrednom jednostavnošću, i nisu mu potrebne ni riječi, ni pouka, da bi saopćio svoju bezgraničnu poruku. Možemo gledati na vrt kao na skupinu brdskih otoka u velikom oceanu, ili kao na vrhunce planina što se izdižu nad morem oblaka. Možemo u njemu vidjeti sliku uokvirenu trošnim starim zidom, a možemo i zaboraviti okvir kad osjetimo istinu ovog mora što se proteže bez kraja. Soamijeva rječitost govorit će zauvijek onima koji će gledati na vrt nutarnjim očima. Uronuli u ovaj prizor, mi koji o sebi mislimo kao o relativnom, ispunjeni smo smirenim divljenjem kad intuitivno doživljavamo Apsolutno Ja, i tada su nam pročišćeni nekad okaljani duhovi. Sve, čak i vlat trave izražava Definitivnu Realnost. Tako možemo reći da ovaj jednostavni vrt sam po sebi sugerira apsolutnu vrijednost.

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svjetli kao cilj ) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?