Kod nas je počelo kišiti. Nije hladno, samo rominja sitna kiša, ona natapajuća i kazuje: evo mene, jesen je tu...podarit ću još koji sunčan dan, ali ne zaboravite...dolazim....Na poslu sam još uvijek, ali nije neka prevelika gužva kako zna biti, tako da imam vremena, nakuckati nešto, pročitati nešto...

I mislila sam: o  vama ljudima, koji živite iza zaslona ovog ekrana, koji imate stvarne živote i stvarna imena, potrebe, ljubavi i brige, koji se umivate ili ne, dišete polako, u meditaciji, ili ste u žurbi, pravite svoje članke, dijelite svoje misli, ljudima radi kojih se bar jednom dnevno osmjehnem, onako od srca....o vama ljudima, kojima bih, da vas znam lično, poklonila rum-pločicu, ili cvjetić, ili rukom oslikanu čašu, ili veeeeliiiiku šolju kave, ili senvič, ili CD sa omiljenom muzikom...vama ljudima kojima to ne mogu dati.....

Zato mi ostaju samo riječi...pomalo ukradenog vremena, nezaraženost virtualom, ali ushićenje osobama iz mašte koje prepoznajem po nickovima i avatarima.....oni zbog kojih se kezim, oni koje čekam da se pojave ili komentarom ili člankom, ili...kako god.....

Svakoga jutra kada uključim računar, podignem program u kojem radim, zatim podignem Magicus...i od  srca poželim svima lijepo jutro, ugodan dan....mir i ljubavi na pretek...Isto tako, iako ne stignem navečer doći, poželim lijepu noć...ne avatarima, nego ljudima za koje mislim da su vrijedni misli i vremena......