"Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaže; "Odleti sada hiljadu milja daleko da nebi gledala ravnodušnost kako se gomila u mojim zjenicama...!"

Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaže joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne čujež kako pjevam u predvečerje nježnu uspavanku drugoj dragani koja leži sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije površna kao čovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju još snažnije, i umjesto umirujućih zvukova uspavanke cijela bi šuma morala slušati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol...

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu,ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

...A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi,i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.... "


Vesna Parun