Volimo se bespotrebno umarat svojim umarenjima.
I kad o pitanjima srca zborimo, često naprosto umarimo.
Mislimo da srcalimo, a samo umarimo o srcaljenju.
Kako nas više ne umori to umarenje.
Prelijevanje iz šupljeg uma u prazan.
Zašto se jednostavno nismo u stanju prepustit.
Izvadit srce iz zamrzivača i propustit svjetlo kroz njega, sebe.

Neka ta energija slobodno poteče, neka se zatvaraju krugovi, neka zasvijetle žarulje.

Pretjerali smo s osiguračima. Strahom od očima i logici nevidljivog.

I ima li smisla kurčenje zdravim razumom sa srcem u gipsu?
To kao da je vizit-karta današnje civilizacije.

Što li ne bi pustili beskrajne analize onima koji imaju malo bolji pregled.
Ili sebi, kad se jednog dana opet vratimo na vidikovac.

Prestanimo pod mikroskop bacat svaki nalet vjetra. Putanju leta maslačkovog sjemena.

Da li je ptica možda otpjevala falš il nije.
Možda si ti krivim uhom slušao?

Da ne velim da smo previše odvojili teoriju od prakse.

A i kad čitamo, ne učitamo!
Literature i informacije prolaze kroz nas kao brzi vlakovi kroz neke bezvezne kolodvore.
Nespremne da domaćinski prihvate baš one putnike nama namijenjene.

OK, i usprkos toj površnosti, dosta toga znamo, al primjećujem da se velikom broju nas to jednostavno ne da primjenjivat. To nam je Ahilova peta.

A teorija bez prakse je kao konzerva bez otvarača.
Moš se nabacivat s njom pred drugima, al ničiju glad nećeš s tim riješit.

Djelujmo.
Mi smo ti koji smo došli usidrit svjetlost i izvorna božanska počela na ovu razinu.
Kroz djelovanje i življenje svojih teorija (ukoliko su ispravne) najviše podižemo vibraciju, svoju i onih oko nas.

Probajmo smoć snage u sebi za fleksibilnije i benignije doživljavanje svega nama nesavršenog.
I likova i situacija.
Jednostavno onako kako nam se prikazuje i kako jest.
Bez grozničave potrebe za estetskom kirurgijom, premrdavanja lijevo, desno.

Skinimo stroge profesorske naočale koje uperismo prema svemu sumnjivom izvan nas.
Budimo profe prema sebi prvenstveno, no ni tu ne treba umirat od strogoće.

Ma kad jednom počnemo hvatat pravu pozadinu svega, olabavljamo automatski, vjerujte mi.

Postoji dimenzija u kojoj se krije jedina prava, apsolutna sreća.
Pa približimo se tom bezuvjetnom koliko god je moguće.
Koje gleda drito u oči. I nije mu nimalo presudna ni boja tih očiju ni broj trepavica.
Ništa mu nebitno nije važno.

Znaš ono, jednostavno utapanje u tim očima..

U vodu kvragu treba skočit ako nam se pliva. Ne unezvjereno hodat oko nje i svojim nekim instrumentima do besvjesti mjerit parametre te iste vode.

Uhvatimo li se isključivo u mental, mi smo praktički u slijepoj ulici.
I džaba što je ta ulica možda lijepa, šarena i zabavna.
I što možemo u njoj igrat nogomet. Intelektualna Liga prvaka.
Nabijanje lopte sve u 16.

A vrijeme je da se krene dalje.

No ne više klasičnim cipelcugom. Zid jedne više oktave je na kraju Racionalne ulice bb.

I trebalo bi naskočit na njega.

Al um je noga premalena.
Koja obožava koračat u toplom, mekanom i sigurnom pijesku.

Pa taj strah od nepoznatog. Od već pomenutog prepuštanja. Od gubitka kontrole. Povređivanja. Ludila.

Potrebno je uhvatit se u koštac sa svojim emocionalnim tijelom i djelom.
Unutarnjom alkemijom pretvorit bižuteriju u zlato.
I ne ide bez doze hrabrosti i lucidnosti. Kod nekih i očaj pali. Kad shvatiš da si pred zidom onda si jako motiviran za preskakanje.

Super je da ako bajpasiramo tog svog UMjetnika (isključivo mogućeg) i zamolimo za pomoć sigurno ćemo ju dobit i biće nam olakšan skok. Znaš ono, kad nešto istinski želiš..

A i šteta je vječno tapkat u mjestu.

Pa na kraju ispadne ratio ko felatio.
Pravi sex negdje drugdje. Preko zida dakako.

Uostalom, ovaj svemir ne funkcionira tako. On od svih svojih elemenata zahtjeva konstantnu promjenu. Tako da, tko se previše ukopa u zdrav um (i sigurnost općenito) možda na kraju ostane i bez zdravog i bez uma. Jer sve je to lijepo, ali tu se ne smije stati.

Vrijeme je za preskakanje. I to ne samo radi nekih viših apstraktnih ciljeva.
Iz mog ugla, umarenje ne donosi neko istinsko, dubinsko zadovoljstvo.

Više kao samozadovoljno samozavaravanje i podsvjesno kupovanje vremena.
I jest to na rate, al s debelim kamatama.
A stopa – kao i budućnost pred nama, vrlo vrlo promjenjiva i upitna.

Eto.

Da nam duša ne bi bankrotirala treba na vrijeme počet otvarat sefove svog srca..

Tu je para, samo takva..