Sve je u jednoj riječi, u  riječi otpor,sve naše nevolje,bolesti,živčani slomovi,ovisnosti.One proizlaze iz toga što svemu pružamo otpor.Nije li  kako mi hoćemo,očekujemo,odmah se opiremo,bunimo,suprotstavljamo,ljutimo.Naša vlastita volja,naš vlastiti nagon da sve bude kako mi hoćemo,da je nama sve utaman,to je ono što nas ubija.Sve dok smo u svom tvrdokornom egu mi smo bolesni.Ego je poput tvrđave u koju smo se zabarikadirali i ne damo da ništa u nju prodre.Ni zraka sunca,ni bura ,ni kiša ni snijeg,a kamoli drugi čovjek.Ušančili smo se i nedamo se.Pada mi jedna druga riječ na pamet...pusti,otpusti.Napokon shvaćam što to znači,a znači ne drži se grčevito za nešto,bila to stvar,bio to drugi čovjek,bio to  moj  vlastiti život.Dok smo u tom svom egu tvrđavi,u tom grču,zatvoreni ,čvrsto se držimo svojih  uvjerenja, predrasuda.Po njima moramo živjeti,kako ona kažu tako mora biti,a najgore od svega i drugi moraju po njima živjeti.Namećemo drugima svoja uvjerenja,svom svojom silinom i voljom,kao da nam život ovisi o tome

.-Bit će tako kako ja kažem,ili neće biti nikako.-

Koja je to sila,koja je to krutost.A sve kruto puca.Puca po šavovima.A kroz te pukotine ulazi bolest i počinje nas razarati iznutra.Ugnijezdi se,počinje se širit i ubijati.

Iz te tvrdoglavosti i krutosti nastajali su ratovi.Svatko je imao svoje viđenje svijeta i to viđenje nije smjelo biti uzdrmano.,nije smjelo biti kolebanja ni sumnje.Ako bi ga  drugi prihvatili,to je onda bio dokaz ispravnosti i točnosti.Samim time i sumnja je nestajala.Ali drugi su se opirali,nisu  uvijek htjeli živjeti na tako propisan način,po  tim principima ,bunili su se,odupirali se i  rat bi započeo.

-Bit će po mome,ne .bit će po mome.-

I udri.Raspali po glavi,po tijelu,ubi ,osakati mrskog neprijatelja koji neće priznati moju volju i moć.Život se sastojao od naučenih obrazaca,usisanih majčinim mlijekom,prenesenih generacijama predaka,s jednog na drugog,koji su se morali i dalje prenositi i dalje se širiti. Ljudi su živjeli zatvorenih očiju,zatvorenih ušiju,samo slušajući papagajske,nametnute glasove u glavi koji su im govorili što moraju raditi,kako moraju razmišljati.

Zatvorene oči i tvrđave u koje su se zatvarali,to je isti princip.Ništa novoga, izvana,a jednako iznutra,iz samog sebe,iz svojeg pravog ja, nije smjelo doprijeti u njih i pokolebati ih.Što bi iskušenja bila veća to su se više zatvarale oči i bolje gradile utvrde.Tako se gradila lažna samouvjerenost,tako se gradila jakost,sveznanje,svemoć.Dašak novog,promjene,novi načini razmišljanja izazivali su smrtni strah.I što je veći bio strah,to je nametanje svojega postajalo sve žešće i žešće.Promjene i novo doveli bi do sumnje,a sumnjati u sebe i svoja vjerovanja bilo je opasno,opasno po život,jer tvrđava bi se mogla raspasti,a što bi onda ostalo.Ostalo bi jedno veliko ništa,praznina,a to znači smrt.Zato su se tvrđave gradile još bolje, još čvršće.No vrijeme donosi promjene. Kako kaže P.Predadović- Stalna na tom svijetu samo mijena jest.- Tvrđave mogu odolijevati godinama,stoljećima ali ne mogu vječno.Promjene su kao voda,stalno i bez odmora,malo po malo nagrizaju stijene tvrđave.Kao i  vjetar,koji huji među zidinama tražeći pukotine i malo po malo ih nalazi i proširuje.Najveća promjena dolazi kroz vatru.Vatra svojom silinom,žarom i brzinom mijenja, spaljuje do temelja,a nakon nje ostaje zgarište,dim i pepeo.Nema više tvrđave,spaljena je ,sve je gotovo,opustošena je,mrtva i bez života. Smrt je došla po svoje.Postala je zgarište,uništena do temelja.

A da je  ...Da se pustila,da nije pružala otpor promjenama,bila bi živa,zdrava,cvjetala bi i živjela.Živeći s promjenama značilo bi dozvoljavati vodi da nas pročisti,zraku da nas osvježi,vatri da nas ugrije, puštajući ih i dozvoljavajući  im da nas cijele prožmu i protresu  .Tako rastemo,tako odrastamo,tako sazrijevamo.Dozvoljavajući promjenama,dozvoljavajući događajima da se događaju,mi jedino živimo.Otpor je bolest,on je smrt.Hoćemo li biti zdravi,sretni,zadovoljni,ispunjeni,moramo pustiti promjenama da nas mijenjaju.Moramo teći s njima.Naše iscjeljenje je u svakom novom danu i u svim događajima koji se zbivaju u njemu a da ih mi prihvaćamo otvorena srca.Neka dođe ,što ima doći-kažem.Spremna sam.To je moje.Meni dolazi na put i na meni je da se s tim nosim.Zato kažem dobro jutro,dobar ti dan, dane koji si preda mnom,znam da ćeš mi donijeti sve ono što je dobro za mene,ono što me liječi ,ono što će mi pokazati tko sam ja ,kakav je moj put i koji je moj zadatak na njemu.

.