Pod teretom života
saginjem glavu.
Gubim nadu,
gubim snagu,
ali još uvijek
vjerujem u Tebe.
Polako već
šepam,
postajkujem putem.
Već dugo ne znam
kamo ni kuda
i sve sam nade
u Tebe
položila.
Dala sam Ti
svoju vjeru,
dajem Ti
svu svoju ljubav,
dajem Ti i ovo malo
slobodnog vremena
što nam ovaj ludi život ostavlja.
A Ti? Kad ćeš čuti moj glas?
Zar je od gubitka snage
postao tako tih
da ne prodire dalje od
okvira ovozemaljskog?
Kako možeš biti daleko
da ne čuješ, ne osjetiš,
koliko Te trebam,
a uvijek Si tu, u mom srcu?
Molim Te, zaista Te molim,
povedi me.
Treba mi Tvoja ruka
da me vodi kroz život,
da me usmjeri
kako ne bih poput rijeke
krenula nekim krivim brzacima.
Trebam Tvoj glas da me tješi
u dugim danima,
besanim noćima.
Trebam Te, silno Te trebam
jer osjećam se tako sama.
Molim Te, evo otvaram Ti
širom svoja vrata
i svoje srce,
i dušu Ti svoju cijelu predajem
udji, budi tu, uz mene,
i samo mi podaj maleni znak
svoje prisutnosti.
Jednostavno
samo jedno Te danas molim,
osuši mi ovu suzu
i navedi me da se nasmiješim.
Molim Te! Hvala Ti!